ARHIVA                           2011. godina

UDRUGA CETIN-1527.

TRG HRVATSKIH BRANITELJA  2

47222 CETINGRAD

DOČEK NOVE 2012. GODINE

  Pozivamo Vas na doček Nove 2012. godine, što će se u organizaciji Udruge Cetin-1527. tradicionalno održati na starom gradu Cetin

 

 

UDRUGA CETIN-1527.

TRG HRVATSKIH BRANITELJA  2

47222 CETINGRAD

 

DOČEK NOVE 2012. GODINE

  Pozivamo Vas na doček Nove 2012. godine, što će se u organizaciji Udruge Cetin-1527. tradicionalno održati na starom gradu Cetin

 

OBILJEŽAVANJE 485. OBLJETNICE ZASJEDANJA HRVATSKOG DRŽAVNOG SABORA ODRŽANOG NA CETINU, 01. SIJEČNJA 1527. GODINE

  

P  O  Z  I  V  N  I  C  A

  

Pozivamo Vas na obilježavanje 485. obljetnice zasjedanja Hrvatskog Državnog Sabora održanog na Cetinu, 01. siječnja 1527. godine, što će se održati 01. siječnja 2012 . godine u Cetingradu

 

P R O G R A M

  

12,00 - 13,00 sati: Sveta misa u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije

13,00 - 13,30 sati: molitva kod spomen obilježja hrvatskim braniteljima

13,30 - 13,40 sati: odlazak na stari grad Cetin

14,00 – 14,30 sati: prigodni program na starom gradu Cetin

 Obavijesti o obilježavanju 485. obljetnice zasjedanja Hrvatskog Državnog Sabora i dočeku Nove 2012. godine možete dobiti na broj: 098-309111

Na vrh

 

 

 

MONSINJOR, KANONIK MARIJAN OŽURA

 

SRETAN ROĐENDAN

  

U IME UDRUGE CETIN-1527. ŽUPNIKU CETINGRADSKOM, MONSINJORU, KANONIKU SENJSKOG KAPTOLA, MARIJANU OŽURI, ČESTITAMO 75. ROĐENDAN ŽELEĆI MU DOBRO ZDRAVLJE I DUG ŽIVOT... više

 

   Tajnik Ivan Mateša                                                    Predsjednik  Milan Bogović

 

 

 

CETINGRAD

20. OBLJETNICA SJEĆANJA NA PROGONSTVO

28. STUDENI 1991. – 28. STUDENI 2011.

 

 28. studenoga 1991. godine, poslije višemjesečnog okruženja i borbe sa srpskim teroristima i zločinačkom jugoslavenskom armijom, Hrvati i ostali državotvorni građani Cetingrada morali su napustiti Cetingrad i poći u progonstvo. ... više

 

 

 

25. LISTOPADA – SPOMENDAN HRVATSKE BLAŽENICE KATARINE KOSAČA KOTROMANIĆ

 

 

Danas, 25. listopada, blagdan je blažene Katarine Kosača Kotromanić, bosanske kraljice, koja je na današnji dan, godine 1478. na glasu svetosti, umrla u Rimu, gdje se još i danas nalaze grob i svete relikvije.

 

Blažena kraljica Katrina rodila se u Hercegovini, u gradu Blagaju kod Mostara, kao kćer hercega Stjepana Vukčića Kosača.

 

Pred turskom najezdom morala je napustiti Bosnu i utočište naći naprije u Dubrovniku a zatim u Rimu.

 

Kraljica Katarina je u svojoj oporuci zemlju Bosnu ostavila svojoj djeci u nasljedstvo pod jednim uvjetom, da se vrate vjeri svojih pradjedova, to jest kršćanstvu i svetoj Katoličkoj crkvi. Ukoliko se ne vrate na kršćanstvo, tad izričito naglašava da ostavlja Bosnu u nasljedstvo svetoj i apostolskoj Rimskoj stolici, koja može njom upravljati po svojoj mudrosti.

 

Katarina je među Hrvatima ostala zapamćena kroz brojne običaje, pjesme, kazivanja i legende. Žene u kraju Kraljeve Sutjeske i danas se pokrivaju crnim rupcima kao znak žalosti za njenom tužnom sudbinom. Legenda kaže kako je upravo Katarina seoske žene u Kraljevoj Sutjesci naučila vezti takve rupce.

 

Neka u našoj svijesti živi uspomena na bosansku kraljicu, blaženu Katarinu Kosača Kotromanić.

Na vrh

 

POVIJESNE RAZGLEDNICE CETINGRADA

Vrijedni član Udruge Cetin-1527., Milan Vuković, koji živi u Zagrebu, poslao nam je dvije povijesne razglednice
Cetingrada i pokrenuo vrijednu i dobru ideju prikupljanja povijesnih razglednica Cetingrada.

Pozivamo sve članove i štovatelje Udruge, kao i sve štovatelje hrvatske kulturne bašine, neka se priključe ovoj akciji i
dostave povijesne razglednice na mail Udruge Cetin-1527. (
info@cetin-1527.hr ).  

Na vrh

 

+++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++

 

POSVETA ŽUPNE CRKVE SVETOG ANTUNA
PADOVANSKOG U VOJNIĆU, 15. LISTOPADA 2011.
 


Čelnici Udruge Cetin-1527., predsjednik Milan Bogović i tajnik Ivan Mateša, nazočili su u subotu, 15. listopada 2011. g. u Vojniću proslavi posvete župne crkve svetog Antuna Padovanskog i glavnog oltara i obilježavanju 10-e obljetnice osnutka župe.

Posvetu i misno slavlje, u nazočnosti domaćeg župnika fra Tomislava Jurića i 20-ak svećenika u punoj vojnićkoj crkvi predvodio je sisački biskup mons. dr.  Vlado Košić.

 Ovom povijesnom događaju nazočilo je 50-ak vjernika iz Cetingrada predvođenih župnikom mons. kanonikom Marijanom Ožurom i slunjskim dekanom mons. kanonikom Milom Pecićem.

O ovom događaju više pročitajte u Glasu prognanika, koji će izići početkom studenoga 2011. g.

+++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++

OBNOVA STAROG GRADA CETIN

 

Poslije nekoliko godina pripremnih radnji, gdje je u središtu bila izrada znanstveno stučne studije pod naslovom "Cetin - studija povijesnih lokaliteta i konzervatorski plan upravljanja" koju su izradili dr. sc. Milan Kruhek i dr. sc. Zorislav Horvat, prošle, 2010. g. započeli su a ove godine nastavljeni građevinski radovi na Starom gradu Cetin.

 Donosimo nekoliko slika o radovima na Cetinu.

Na vrh

 

CETINGRAD

20. OBLJETNICA SJEĆANJA NA PROGONSTVO

28. STUDENI 1991. – 28. STUDENI 2011.

 

 

28. studenoga 1991. godine, poslije višemjesečnog okruženja i borbe sa srpskim teroristima i zločinačkom jugoslavenskom armijom, Hrvati i ostali državotvorni građani Cetingrada morali su napustiti Cetingrad i poći u progonstvo. Prvo utočište bilo je u susjednoj Bosni i Hercegovini od kuda se postupno, na različite načine, prelazilo na slobodni dio Republike Hrvatske.

Općinsko vijeće Općine Cetingrad donijelo je Odluku kojom se 28. studenoga obilježava kao Dan sjećanja na progonstvo. Svake godine na ovaj dan se prigodnim komemorativnim programom oda počast svim poginulim hrvatskim braniteljima i civilnim žrtvama Domovinskog rata.

Prigodnu riječ, kod spomenika žrtvama Domovinskog rata, u povodu 20-e obljetnice sjećanja na progonstvo uputio je načelnik općine Milan Gašparin a molitvu je predvodio cetingradski župnik, monsinjor, kanonik Marijan Ožura.

Načelnik Milan Gašparin je govorio o progonstvu i stradanjima koja se nikada ne smiju zaboraviti a posebice se ne smiju zaboravit žrtve, njih 43, čija je imena načelnik poimenice izrekao. 

Komemoraciji su nazočili vijećnici Općinskog vijeća Općine Cetingrad, učenici Osnovne škole Cetingrad i građani.

Neka je vječna slava i hvala svim žrtvama Domovinskog rata i neka se nikada ne ponovi zlo koje je pogodilo Cetingrad i Hrvatsku 1991.-1995- godine 

Na vrh

 

 

MONSINJOR, KANONIK MARIJAN OŽURA

 

SRETAN ROĐENDAN

 

 

U IME UDRUGE CETIN-1527. ŽUPNIKU CETINGRADSKOM, MONSINJORU, KANONIKU SENJSKOG KAPTOLA, MARIJANU OŽURI, ČESTITAMO 75. ROĐENDAN, ŽELEĆI MU DOBRO ZDRAVLJE I DUG ŽIVOT

 

                                                                                              Predsjednik

                                                                                               Milan Bogović

 

Želeći se zahvaliti na svemu što je dao za Cetingrad, Hrvatsku i Rimokatoličku crkvu, urednik Glasa prognanika i tajnik Udruge Cetin-1527., Ivan Mateša razgovarao je sa monsinjorom, kanonikom Marijanom Ožurom. Razgovor je objavljen u Glasu prognanika a u cijelosti ga donosimo na našoj stranici.

Sugovornik "Glasa prognanika" je mons. Marijan Ožura svećenik iz Cetingrada. Na početku našeg razgovora molimo Vas da se predstavite našim čitateljima?

Ja sam župnik Marijan Ožura. Rođen sam 28. studenog 1937. godine u Gorskom Kotaru, općina Delnice u jednom malom selu koje se zove Hrvatsko, uz rijeku Kupu, 5 km od njenog izvora nedaleko Risnjaka. Budući da graničimo sa Slovenijom, s mjestom Osilnica tako sam u Sloveniji polazio Osnovnu školu, tu sam i ministrirao, a u Kočevju sam završio nižu gimnaziju. Osjećao sam poziv za svećeništvo i 1953.g. sam otišao u sjemenište u Rijeku. Godine 1955. sjemenište u Rijeci je država zatvorila. Tada je državna vlast jako proganjala crkvu, svećenike i biskupe, čak je zatvarala i sjemeništa. Tada smo mi preselili u Pazin gdje sam završio klasičnu gimnaziju, a kasnije i teologiju. 31. ožujka 1963. g. sam postao svećenikom. Zaređen sam u Senju, u senjskoj katedrali od tadašnjeg biskupa dr. Viktora Burića. Kao mlad svećenik došao sam odmah za župnika u Cetingrad, u kolovozu 1963. godine.

Kakve su tada bile prilike u Cetingradu?

Župa je bila velika, imala je 4200 vjernika. Bile su u to vrijeme tri Osnovne škole s osam razreda: u Cetingradu, Kruškovači i Gojkovcu i pet Područnih škola s četiri razreda: u Batnogi, Gnojnicama, Tatar Varošu, Sadikovcu i Ruševici. Budući da mi ovdje graničimo s Bosnom i da tamo ima dosta katolika, npr. god. 1963. je bilo 717 Hrvata katolika, naših župljana. Naša djeca su išla u Osnovnu školu u Veliku Kladušu, Johovicu i Šiljkovaču. Bilo je u to vrijeme više od 600 učenika od 1-8. razreda, a danas ih ima samo 120. Narod je dosta teško živio, uglavnom se bavio poljoprivredom i stočarstvom. Ovi krajevi su jako lijepi i ekološki zdravi, sa čistom vodom i zrakom, lijepim poljima i šumama. Radila je u to vrijeme i Šumarija kojoj je tada upravitelj bio danas akademik Dušan Klepac, također rodom iz Gorskog Kotara, iz Gerova. Posjetio je Cetingrad poslije Domovinskog rata, u prigodi otvaranja Šumarije. Kroz povijest, uvijek je narod ovdje teško živio i stalno vodio borbu za svoj rodni dom i ognjište. U Krbavskoj bitki 1493. godine, od oko 10 000 poginulih Hrvata oko 600 je iz ovog kraja. Budući da su u II. svjetskom ratu naši ljudi bili pripadnici Hrvatskih oružanih snaga, narod ovog kraja je teško stradao od komunističke vlasti. U drugom svjetskom ratu i odmah iza rata poginulo je 966 osoba. Nisu Hrvati iz Cetingrada u toj državi nigdje mogli naći posao, jer su bili nepodobni i morali su odlaziti u Australiju, Ameriku i Kanadu. Tako je u vremenu od 1961-1969. g. iselilo 632 mlada bračna para i malene dječice. Nakon 1969. godine odlazili su ljudi na rad u Njemačku i Austriju. Odlazili su ljudi ovih krajeva za boljim životom dosta u krajeve oko Bjelovara i Osijeka.Poslije svih ovih nevolja došlo je progonstvo 1991. godine. Ljudi cetingradskog kraja su s oduševljenjem prihvatili stvaranje slobodne Hrvatske države. Hrvati su slijedili dr. Franju Tuđmana. Došao je Domovinski rat koji je bio strašan. Vukovar je strašno prošao a i Cetingrad je proživio svoju kalvariju. Prve granate su pale na Cetingrad 3. listopada 1991. g., a na crkvu 5. listopada. Cetingrad je napadan 55 dana. Crkva je zapaljena 4. studenoga 1991.g. na dan Svetog Karla Bartolomejskog, a 1. prosinca 1991.g. je minirana i sravnjena sa zemljom. 5. listopada 1991.g. sam uz pomoć nekoliko ljudi s kombijem prevezao u Veliku Kladušu osam kipova i četrnaest slika Križnog puta.. To je ostalo sačuvano. Slike su na restauraciji u Zagrebu, a kipovi su obnovljeni. 28. studenog 1991. godine sam u rano jutro došao u Cetingrad. Vladao je čudan mir. Odjednom mi je iznad glave prohujala granata koja je pala u vrt iza zgrade. Sjeo sam u auto i vratio se u Veliku Kladušu. Kasnije sam doznao da su srpski tenkovi već bili kod Škole u Cetingradu. To su mi potvrdili Toša Medved (Toja) i Slavko Bogović koji su došli po sijeno. Oni su ostavili svoje traktore i pješice su otišli za Bosnu.

Kakav je bio vjerski, crkveni život u Cetingradu kroz to vrijeme?

Naš vjerski život u Cetingradu, bio je redovito vjeronauk u crkvi, u prostoriji župnog stana. Redovito smo imali prve pričesti, a svake četvrte godine smo imali krizmu. Bile su u to vrijeme velike prve pričesti i velike krizme. Godine 1967. sam imao 392 krizmanika. Kasnije je bilo sve manje, do 1991. godine kada je bila zadnja krizma prije Domovinskog rata i progonstva. Ta krizma je bila u teškim uvjetima 4. kolovoza 1991. godine. Krizmu je obavio nadbiskup Antun Tamarut. Već tada su bile razne barikade i biskup je teško došao do Cetingrada. Za Prvu pričest smo znali imati 108 djece. Isto tako, bilo je veliki broj rođenja i krštenja, tako smo 1963. godine imali 157 krštenih. Sjećam se, jednom sam imao kod jedne nedjeljne Svete mise 11-ero djece na krštenju. Nisam ja to tako organizirao, da bude tako velik broj, nego se tako dogodilo. To je bilo jako lijepo. Narod je dolazio u crkvu iako tada nije bilo traktora i automobila.

Cetingradska župa je prostorno velika?

Da, cetingradska župa je prostorno vrlo velika. Ona obuhvaća 35 sela i zaselaka, od Cetingrada do Bogovolje, Kruškovače, Đurin Potoka, Vidovske, Veliku Kladušu, Maljevac, Mracelj, na drugu stranu do Gojkovca, Kapljuha. Već sam kazao, bilo je oko 4200 stanovnika. Bilo mi je lijepo od početka moga svećeništva s ovim narodom. Posebno pamtim prvi blagoslov kuća za Božić 1963. g. kada sam došao u Cetingrad. Iako je narod teško živio, ali je bio veseo. Radilo se je puno i teško, kosilo se, želo i vršilo, ali su ljudi mnogo pjevali i veselili se. Nitko nije bio gladan.

Kažite nam o događanjima 1991. godine i Vašem djelovanju u Velikoj Kladuši?

Godine 1991. kada smo morali napustiti Cetingrad i slunjski kraj, oko 13 600 ljudi je napustilo svoja ognjišta. Bilo je to u studenom 1991. godine. Od Saborskog, Vaganca, Drežnika, Rakovice, Slunja, Cvitovića, Lađevca, Cetingrada odlazili su ljudi u Bosnu, u Cazin, Kladušu i Bihać. Put spasa je bio preko Kremena, Gnojnica, Bila, Sadikovca i Komesarca i dalje za Bosnu. Iz Bosne je narod opet dalje išao za Hrvatsku. Neki su išli prema Livnu i dalje za Split, a neki za Slavonski Samac pa dalje za Hrvatsku. Ja sam ostao u Velikoj Kladuši, jer je i tu ostao veliki broj naših ljudi. Nadali smo se brzom povratku. Za Božične blagdane te 1991. godine, na Blagdan Svetog Ivana, posjetio nas je banjalučki biskup Franjo Komarica. Biskup Komarica nas je tješio, neka ne budemo žalosni da će sve to brzo proći i da ćemo se vratiti u Cetingrad. Mi smo to jako željeli. Održali smo tada Svetu misu u kući Tomislava Nikšića. Kao svećenik, ja sam želio služiti Svete mise i držati vjeronauk. Tako sam počeo svake nedjelje služiti Svete mise i to po kućama svake nedjelje drugdje. Na misije bilo i do 150 ljudi, a iza mise domaćin bi sve počastio s kavom i rakijom, a svećeniku bi spremili i ručak. Držao sam i vjeronauk u srednjoj i osnovnoj školi, a imali smo i dvije Prve pričesti, jednu 1992. kod Mišmaša u Kladuši i drugu 1994. u Smrekovcuaratilo se i u Bosni i to 6. travnja 1992. godine, a već u srpnju je u Bosnu došao UNPROFOR. S UNPROFOR-om su bili i francuski svećenici za katoličku vojsku. Upoznao sam se s njima i redovito se sastajao svake subote. Oni su mi iz Hrvatske donosili poštu i hostije za Svetu misu. Pitao sam biskupa Tamaruta što mije za činiti, da li ostati u Bosni ili doći u Hrvatsku? Poslije razgovora s biskupom Tamarutom odlučio sam ostati u Velikoj Kladuši, sa svojim narodom, kojega je tu bilo oko 800 duša, jer sam to smatrao potrebnim. Organizirao sam i odlazak ljudi za Hrvatsku u pratnji francuskog bataljuna. Od 1992-1994.g. oko 800 Hrvata je preko Vojnića stiglo u Hrvatsku.

Kada ste odlučili krenuti u Hrvatsku?

Kada sam vidio da mi u Kladuši više nije sigurno, jer su zaratili Alijini i Fikretovi vojnici, odlučio sam krenuti za Karlovac. Tako sam 20.08. krenuo za Karlovac. Nisam došao ni do Vojnića, već u Maljevcu su me skinuli iz autobusa srpski vojnici. Poslije podne su me prebacili u Vojnić, gdje sam bio tri dana u zatvoru. Kasnije, nakon tri dana su me prebacili u jednu šumu nedaleko Tušilovića, u jednu vikendicu. Nisam znao što će biti. Tu sam bio dva dana. Imao sam nadu u Boga. Bilo je to vrijeme kada je Sveti Otac Ivan Pavao II. prvi put pohodio Hrvatsku. Slušao sam preko radija riječi Svetoga Oca i predsjednika dr. Franje Tuđmana. Navečer, poslije večere došao je jedan srpski oficir i kazao mi neka se spremim jer idem za Karlovac. Uzeo sam što sam imao. Sve mije to nešto bilo sumnjivo. Još je bio dan. Čekali su noć, krenuli smo kada se smračilo. Na Slunjskim brdima su me iskrcali. Pitali su me kuda ću sada, na što sam kazao da idem za Karlovac. Sa mnom je ostao jedan civil i kazao mije da idem s njim. Pitao sam ga kuda, na što mije kazao da idemo u štab za prognanike. Vidim nekakvu kuću bez krova i pitao sam kakav je to štab za prognanike, ne želim ići tamo, želim ići za Karlovac, ja sam oslobođen. Zapovjedio mi je da moram ići s njim. Pošao sam za njim i kada smo došli blizu kuće, opet sam ga pitao kuda me vodiš, dolje su moje stvari, moram ih uzeti. Rekao mi je da ga tu čekam, a da on ide po auto pa će mi prevesti stvari. Kada je on otišao, ja sam odlučio vratiti se do svojih stvari. Još se nisam vratio do stvari, čuo sam eksploziju na onom mjestu gdje sam maloprije stajao. Eksplodirala je mina. Skočio sam sa ceste u stranu. Kada se smirilo, pošao sam k svojim stvarima. Tu su me dočekala trojica srpskih vojnika. Pitali su me tko sam što tu radim, kuda idem. Kazao sam im da sam Marijan Ožura, svećenik u Cetingradu. Došli su tu i muslimani iz obližnjeg zbjega gdje su se nalazili, a naišao je i UNPROFOR. Srpski vojnici su mi vezali ruke i oči i odveli me u neku šumu, ne znam točno gdje. Negdje oko pola noći su me opet vozili i ostavili na cesti. Krenuo sam prema Karlovcu. I tako sam 10. rujna 1994. godine, u rano jutro došao na Turanj, u Karlovac. Hvala Bogu, živ.

Što tada, kada ste došli u Hrvatsku?

Javio sam se nadbiskupu. Papa je bio u Zagrebu, ali zbog iscrpljenosti i bolesti nisam išao u Zagreb jer sam 22 dana proboravio u srpskom zatvoru. Nadbiskup mije kazao da se najprije malo odmorim, mjesec- dva dana, a poslije ćemo vidjeti. U Karlovcu sam svake nedjelje služio Svetu misu u crkvi Svete Trojice. Te jeseni 1994. g. sam išao u Ameriku i Kanadu, gdje sam bio mjesec i pol, a u proljeće 1995. godine sam posjetio Hrvate u Australiji, gdje me zatekla vijest o oslobođenju Cetingrada. To' je bilo moje treće putovanje u Australiju, a u Americi i Kanadi sam bio pet puta 23. kolovoza sam se vratio iz Australije. Kada sam došao u Cetingrad, sve je bilo popaljeno i razrušeno. Najprije smo obnovili župni stan, gdje je bila i kapelica. Zatim smo uredili gospodarsku zgradu za Caritas. Sve je to bilo krajem 1995.g. 1996. godine smo krenuli u čišćenje crkve koja je do temelja bila porušena. Najprije smo očistili oko 500 kubika kamena, gdje je svaki dan radilo oko 200 ljudi. 19. svibnja 1998. godine odlučeno je da se ide na gradnju crkve. Formiranje Odbor za izgradnju crkve na Čijem čelu je bio dr. Franjo Jurčević, cetingradski sin, svećenik u Kastvu, a u Odboru su još bili dr. Mile Bogović, današnji biskup, dekan slunjski mons. Mile Pecić i ja kao župnik. Neki su predlagali da idemo na malu crkvu, jer nema puno naroda, ali smo ipak odlučili graditi crkvu iste veličine kao što je prije bila, a kada već gradimo napraviti ćemo i dvoranu ispod crkve, jer crkva se gradi za 100 i više godina. Cetingrad je imao 1820. godine 480 duša, a 1930. g. Cetingrad je imao 6000 vjernika. Na Veliku Gospu 1999. g. crkva je blagoslovljena. Bilo je oko 4000 vjernika, bilo je veliko slavlje. Došli su cetingrađani iz Bjelovara, Osijeka, Vukovara, iz Amerike, Kanade i Australije, a došlo je mnogo vjernika iz susjednih župa. Veliku zahvalnost u izgradnji crkve izričem nadbiskupu Antunu Tamarutu, biskupu Mili Bogoviću, svećeniku dr. Franji Jurčeviću i svim vjernicima koji su dali svoj doprinos.

Vlč. Ožura, kakvo je stanje u Cetingradu danas?

1991. godine u 10. mj esecu bilo je2513dušau Cetingradu. Sada se vratilo oko 1600 vjernika. Imamo u školi 120 učenika katolika, gdje sam vjeroučitelj.
Radi općina, ambulanta, pošta, šumarija, ali nema industrije. Sve u svemu, Cetingrad ima budućnost i nadamo se povratku iseljenika iz Australije, Amerike i Kanade.
Budućnost Cetingrada je u rukama njegovih ljudi. Gledajući u povijest, ovo je uvijek bilo značajno područje. Tu je održan Hrvatski Sabor 1527. godine, kada su hrvatski plemići izabrali Ferdinanda Habsburškog za hrvatskog kralja, bio je tu veliki samostan, dolazili su tu biskupi i plemići. Danas je Cetingradu potrebna prije svega velika pomoć države. Danas su ljudi izgubili povjerenje. Kada je 1991. godine predsjednik dr. Franjo Tuđman stvarao državu, ljudi su otvorili svoje srce, otvorili su dušu, sada ljudi na sve gledaju sa nekom sumnjom. To je žalosno. Naši ljudi su vrijedni, znaju i mogu, ali država mora pomoći. Dobitnik ste županijske nagrade za životno djelo koju Vam je dodijelila Županijska skupština Karlovačke županije ? Crkva, gledajući kroz povijest, nije samo nositeljica vjere, već je ona nositeljica kulture i školstva. Crkva je dio svijeta. Crkva kao Božja ustanova ima odjek u narodu i kada bi svi slušali Crkvu, bio bi ljepši život na svijetu. Ne bi bilo toliko nasilja, zatvora i ratova. Tu sam, na slavu Božju i na dobrobit ovog naroda radio 40 godina i drago mije daje Županija uvidijela moj rad i da sam u Karlovcu dobio ovu nagradu. Svima se zahvaljujem koji su me predložili i koji su mi dodijelili ovu nagradu i za njih ću se Bogu moliti. Vlč. Ožura, Vi ste prvi podupiratelj «Glasa prognanika».

Kako gledate i ocjenjujete«Glas prognanika»?

Pisano slovo ostaje kroz povijest. Za 100 godina će to imati povijesno značenje. Vi ste se toga prihvatili, pisanje traži znanja i vremena i nije lako pisati.

Radili ste u Cetingradu, kao profesor, prije Domovinskog rata, rodom ste blizu Cvitovića, radite u Karlovcu i Slunju i dobro poznajete sve ove naše krajeve. To je lijepo za ove naše krajeve,  ja Vam zahvaljujem i želim da ustrajete. Želim Vam puno uspjeha. Sve srdačno pozdravljam.

 

 

Na vrh

 

 

ORGANIZACIJSKI ODBOR OBILJEŽAVANJA 20-E OBLJETNICE
 NEOVISNOSTI REPUBLIKE HRVATSKE I "DANA SJEĆANJA I ZAHVALNOSTI"

 Cetingrad, 10. listopada 2011.

                Z A H V A L A

 

U ime Organizacijskog odbora izričem zahvalnost svim uzvanicima, sudionicima i posjetiteljima proslave Dana neovisnosti Republike Hrvatske i obilježavanja Dana sjećanja i zahvalnosti, što je održano 08. listopada 2011. g u Cetingradu.

 

Za Organizacijski odbor

Ivan Mateša

Više o ovom događaju - kliknite ovdje....

 

Kulturno-umjetnička društva, Pjevački zborovi, Zavičajne udruge  i Gradske garde - koji su nastupali u Cetingradu, 08. listopada 2011. g. na proslavi Dana neovisnosti Republike Hrvatske i obilježavanju Dana sjećanja i zahvalnosti:

 CETINGRADSKA TAMBURICA-Cetingrad
FRANKOPANSKA GARDA-Ogulin
OTOČKI GRANIČARI-Otočac
POVIJESNA POSTROJBA "Karlovački počasni vod zbora narodne garde"
PRVI MJEŠOVITI BRANITELJSKI ZBOR "PETAR SVAČIĆ"-Karlovac
KORANA-Slunj
VUKŠIĆ-Benkovac
KORANA-Zagreb
PLEHAN-Zagreb
ZRINSKI-Brodski Stupnik
ANTUN KLASINC-Lasinja
TURANJ-Karlovac
FRA IVAN JUKIĆ-Vojnić
SVETI JURAJ-Zagorje Ogulinsko
TOPUSKO-Topusko
GREĐANI-Topusko
LAĐEVČANI-Lađevac
SVETA JANA-Jastrebarsko
PALIČNA-Bjelovar
GRANIČAR- Cvitović
JULIJE BENEŠIĆ-Ilok

 

Na vrh

 

 

10. RUJAN 2011. GODINE

POSVEĆENA CRKVA HRVATSKIH MUČENIKA

NA UDBINI

 

U subotu, 10. rujna 2011. godine, u nazočnosti gotovo svih hrvatskih biskupa i više od 20 000 vjernika,  zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić posvetio je Crkvu hrvatskih mučenika na Udbini. ...opširnije

 

POČETAK NOVE ŠKOLSKE GODINE 2011./2012.

 U ponedjeljak 05. rujna 2011. g. započela je za učenike osnovnih i srednjih škola

nova 2011./2012. školska godina. ... opširnije

 

15. KOLOVOZA – BLAGDAN UZNESENJA BLAŽENE DJEVICE MARIJE NA NEBO

 

15. kolovoza je dan kada mi katolički vjernici slavimo blagdan Uznesenja Blažene Djevice Marije na Nebo, u narodu poznat kao blagdan Velike Gospe. Širom svijeta u mnogim Marijanskim svetištima milijuni ljudi okupili su se kako bi svečano i dostojanstveno proslavili ovaj veliki blagdan. ... opširnije

 

U IME UDRUGE CETIN – 1527. SVIH HRVATICAMA I HRVATIMA, SVIM HRVATSKIM BRANITELJIMA, CETINGRAĐANKAMA I CETINGRAĐANIMA, ČESTITAMO 05. KOLOVOZA – DAN POBJEDE I DOMOVINSKE ZAHVALNOSTI I DAN HRVATSKIH BRANITELJA I

07. KOLOVOZA – DAN OPĆINE CETINGRAD

 

05. KOLOVOZA – DAN POBJEDE I DOMOVINSKE ZAHVALNOSTI I DAN HRVATSKIH BRANITELJA

07. KOLOVOZA - DAN OPĆINE CETINGRAD

 

U Cetingradu su svečano obilježeni 05. kolovoza – Dan pobjede i Domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja i 07. kolovoza - Dan Općine Cetingrad. ... opširnije

 

 

 

 

KRIZMA U CETINGRADU

03. SRPANJ 2011.

U nedjelju, 03. srpnja 2011. godine zadarski nadbiskup mons. Želimir Puljić podijelio je u Cetingradu sakrament Krizme 22 učenika 8 razreda. ... opširnije

 

 

 

SVETI PETAR I PAVAO

29. LIPANJ 2011.

ZBOR U CETINGRADU

 

U Cetingradu je svečano proslavljen blagdan svetih Petra i Pavla. U punoj župnoj crkvi svečano misno slavlje predvodio je mons. Mile Pecić, slunjski župnik i dekan slunjskog dekanata. Uz domaćeg cetingradskog župnika mons. Marijana Ožuru svetoj misi su koncelebrirali vlč. Mile Šajfar, drežničko-vaganački župnik i vlč. Antonio Čutura, cvitovačko-lađevački župnik. ... opširnije

 

PRVA PRIČEST U CETINGRADU

26. LIPANJ 2011.

 

U župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Cetingradu, trinaestero djece primilo je na svojoj Prvoj pričesti prvi put Tijelo Kristovo. Ovogodišnji Prvopričesnici u Cetingradu su: Antonio Bogović, Nikola Bogović, Tea Capan, Maja-Marija Flanjak, Silvio Jurčević, Ana Magdić, Josipa Magdić, Petar Mrgan, Zorica Stijepić, Josipa Stipetić, Valentina Stipetić, Ivan Sokolić i Igor Tominac. ...opširnije

 

25. LIPANJ

DAN DRŽAVNOSTI REPUBLIKE HRVATSKE

25.06.1991. – 25.06.2011.

Na temelju rezultata referenduma održanog 19. svibnja 1991. godine, na kojemu se 93,94% glasača izjasnilo za suverenu i nezavisnu Republiku Hrvatsku, Hrvatski sabor je 25. lipnja 1991. godine donio Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske i Ustavnu odluku o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske, proglašavajući Republiku Hrvatsku samostalnom i neovisnom državom.

Sretan Vam 25. lipanj -  Dan državnosti Republike Hrvatske

 

Deklaracija o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske i Ustavna odluka o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske su pravno-političke isprave povijesnog značaja i važnosti i svaki Hrvat i državljanin Republike Hrvatske morao bi ih znati. Zato, zbog njihove značajnosti donosimo ih na svojoj stranici. ...opširnije

 

 

ATENTAT NA HRVATSKE POLITIČARE U SKUPŠTINI KRALJEVINE JUGOSLAVIJE

20. lipnja 1928.

 

20. lipnja 1928. godine u Narodnoj skupštini Jugoslavije (Kraljevina Srba  Hrvata i Slovenaca) u Beogradu izvršen je atentat na hrvatske zastupnike Stjepana Radića, Pavla Radića, Đuru Basaričeka, Ivana Pernara i Ivana Granđu. Od hitaca na mjestu su poginuli Pavle Radić i Đuro Basariček a od posljedica ranjavanja Stjepan Radić je umro 8. kolovoza 1928. godine. ... opširnije

 

01.01.2011. - ČESTITKA

 

13.01.2011. - TONI CETINSKI NA STAROM GRADU CETIN

 

16.01.2011. – 19. OBLJETNICA MEĐUNARODNOG PRIZNANJA HRVATSKE DRŽAVE

 

SJEĆANJE NA 15. SVIBNJA 1945. GODINE, BLEIBURG I KRIŽNI PUT

 

 

P   O   Z   I   V   N   I   C  A

D R.    F R A N J O    T U Đ M A N

Veliko Trgovišće, 14. svibnja 1922. – Zagreb, 10. prosinca 1999.

PREDSJEDNIK HRVATSKE DRŽAVE I VRHOVNI ZAPOVJEDNIK HRVATSKIH ORUŽANIH SNAGA

 

 

Dr. ANTE STARČEVIĆ - OTAC DOMOVINE 23. svibnja 1823. - 28. veljače 1896.


Dr. Ante Starčević rođen je 23. svibnja 1823. godine u selu Veliki Žitnik, nedaleko od Gospića. Pučku školu završio je u selu Klancu a sjemenišnu gimnaziju u Senju. Nakon svršetka gimnazije ...
opširnije

 

 

22. svibnja 1992. godine - Republika Hrvatska primljena u članstvo Ujedinjenih naroda

Od prvih demokratskih izbora održanih u svibnju i lipnju 1990. godine, na kojima je apsolutnu pobijedu odnijela Hrvatska demokratska zajednica (HDZ), pod vodstvom dr. Franje Tuđmana, nad Hrvatsku se nadvila stalno prijeteća opasnost – rat, koja je dolazila iz ... opširnije

 

20. OBLJETNICA ORUŽANIH SNAGA REPUBLIKE HRVATSKE I HRVATSKE KOPNENE VOJSKE

28.5.1991.-28.5.2011

28. svibnja 1991. godine na stadionu Nogometnog kluba Zagreb, u Ulici Silvija Strahimira Kranjčevića održano je svečano postrojavanje pripadnika Zbora narodne garde (ZNG), i taj dan se slavi kao Dan oružanih snaga Republike Hrvatske. 28. svibnja se slavi i kao Dan Hrvatske kopnene vojske......opširnije

 

30. svibnja – Dan Hrvatskog Sabora

30.5.1990. – 30.5.2011

Poslije izbora održanih za Sabor SR Hrvatske održanih u dva kruga ( 22. i 23. travnja 1990. – prvi krug i 6. i 7. svibnja 1990. – drugi krug ), konstituiran je 30. svibnja 1990. godine, demokratski Hrvatski Sabor, čime je otpočelo novo razdoblje za hrvatski narod....opširnije

 

04. i 05. LIPANJ 2011. GODINE

SVETI OTAC BENEDIKT XVI. POHODIO HRVATSKU

 4. i 5. lipnja 2011. godine biti će u povijesti Hrvatske Države i hrvatskoga naroda upisani kao dani kada je Sveti Otac Benedikt XVI. pohodio Hrvatsku i hrvatski narod. Poslije tri pohoda Svetog Oca Ivana Pavla II. ovo je četvrta posjeta nasljednika Svetoga Petra u 20 godina samostalne, suverene i nezavisne Hrvatske države. Pohodu pape Benedikta XVI. nazočilo je u dva dana posjeta više od pola milijuna Hrvata i svaka njegova riječ pomno je slušana i doživljavana.  

Pozdravni govor Svetoga Oca Benedikta XVI. u Međunarodnoj zračnoj luci Pleso u  Zagrebu, 04.06.2011. ... opširnije

Obraćanje Svetoga Oca Benedikta XVI. u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, na susretu s predstavnicima civilnoga društva, političkog, akademskog, kulturnog i gospodarskog života, s Diplomatskim zborom i s vjerskim čelnicima, 04.06.2011. ... opširnije

Obraćanje Svetoga Oca Benedikta XVI. mladima na Molitvenom bdjenju s mladima na Trg bana Josipa Jelačića u Zagrebu, 04.06.2011. ... opširnije

Homilija Svetoga Oca Benedikta XVI. na svetoj misi na Hipodromu u Zagrebu,  u povodu prvog Nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji, 05.06.2011. opširnije Oproštajni govor Svetoga Oca Benedikta XVI. u Međunarodnoj zračnoj luci Pleso u Zagrebu, 05.06.2011. ... opširnije

 

07. LIPNJA - DAN HRVATSKE DIPLOMACIJE

07. lipnja 879. godine papa Ivan VIII. u pismu hrvatskom knezu Branimiru blagoslovio je njega i hrvatski narod, što je prva pisana isprava kojim je Hrvatska bila međunarodno priznata. Nakon stjecanja nezavisnosti i međunarodnog priznanja 1991. godine, taj dan, 07. lipnja, Republika Hrvatska slavi kao Dan hrvatske diplomacije. Donosimo pismo pape Ivana VIII. hrvatskom knezu Branimiru od 07. lipnja 879. godine. ...opširnije

 

EUHARISTIJSKI KONGRES U CETINGRADU

14. I 15. KOLOVOZA 1939. GODINE

 

U časopisu „Blaženi Alojzije Stepinac“ Glasniku Postulature za proglašenje blaženog Alojzija Stepinca svetim, u broju 3 od 8. svibnja 2009. godine pročitali smo članak mons. Juraja Batelje o Euharistijskom kongresu održanom u Cetingradu 14. i 15. kolovoza 1939. godine na kojemu su sudjelovali zagrebački nadbiskup dr. Alojzije Stepinac, banjolučki biskup o. Jozo Garić i senjsko-modruški biskup dr. Viktor Burić. Neka i ovaj članak bude poziv svima nama na duhovnu i vjersku obnovu a posebice danas u ovo milosno vrijeme dok Hrvatskom odjekuju riječi i poruke Svetoga Oca Benedikta XVI. izrečene za njegova posjeta našoj Domovini 04. i 05. lipnja 2011. godine. Zahvaljujemo monsinjoru kanoniku Marijanu Ožuri, cetingradskom župniku, što nas je upozorio na ovaj članak koji govori o našoj slavnoj povijesti. ...opširnije

 

PROFESORI I UČENICI OŠ GRANEŠINA IZ ZAGREBA POSJETILI CETINGRAD
I STARI GRAD CETIN

 

U subotu, 11. lipnja 2011. godine profesori i učenici OŠ Granešina iz Zagreba posjetili su Cetingrad i Stari grad Cetin. ... opširnije

 

ČESTITKA

 

Članovima Udruge Cetin- 1527., Cetingrađanima, Hrvaticama i Hrvatima, svim ljudima dobre volje

BLAGOSLOVLJEN BOŽIĆ I SRETNA NOVA 2011. GODINA

 

          Tajnik Ivan Mateša                                                       Predsjednik Milan Bogović

 

OBILJEŽAVANJE 484. OBLJETNICE HRVATSKOGA DRŽAVNOGA SABORA NA CETINU 01. SIJEČNJA 2011. GODINE (01.01.1527.- 01.01.2011.)

 

Kao i svake, tako je i ove godine, 01. siječnja 2011.g. u organizaciji Udruge Cetin - 1527., svečano obilježena obljetnica zasjedanja Hrvatskoga državnoga sabora, održanog na Cetinu, 01. siječnja 1527.g. Obilježavanje obljetnice započelo je svetom misom u župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u središtu Cetingrada, koju je predvodio mons. kanonik Marijan Ožura, župnik cetingradski a nastavljeno je na Starom gradu Cetin.

U prigodnom programu svijeće su zapalili predsjednik Udruge Milan Bogović i član Upravnog odbora Miroslav Capan a nazočnima su se obratili predsjednik Milan Bogović i tajnik Ivan Mateša.

Milan Bogović govorio je o učinjenom tijekom 2010.g., posebno istaknuvši obilježavanje 30. travnja – Dana Zrinskih i Frankopana i proslavu 08. listopada - Dana hrvatske neovisnosti. 30. travnja - spomendan na stradanje Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana (30. travnja 1671.g., Bečko Novo Mjesto), uzelo je Hrvatsko društvo političkih zatvorenika za svoj dan a 30. travnja 2010.g. oko 500 članova ove časne udruge obilježilo je u Cetingradu i na Cetinu. Na Dan hrvatske neovisnosti - 08. listopada 2010.g. svečano su otvoreni radovi na obnovi Cetina.

O planovima u 2011.g. govorio je tajnik Ivan Mateša, naglasivši kako će Udruga tijekom godine, kao i do sada, obilježavati značajne događaje iz hrvatske povijesti, organizirati će se posjete književnika i povjesničara a kako Udruga ove godine slavi petu godinu svoga postojanja u pripremi je Zbornik Udruge u kojemu će biti prikazano dosadašnje djelovanje.

 

Čelnici Udruge uputili su Božićno – novogodišnju čestitku i pozvali sve koji štuju povijesne vrednote da se uključe u rad Udruge.

Na vrh

 

13.01.2011. - TONI CETINSKI NA STAROM GRADU CETIN

Hrvatska radio televizija u okviru svoga programa snima niz emisija u kojima istražuje rodoslovlje poznatih osoba. Jedna od osoba o kojoj se snima dokumentarni film o rodoslovlju je i glazbenik Toni Cetinski. U razgovoru sa svećenicima i povjesničarima Toni je došao do toga, a to je u skladu i sa njegovim prezimenom, kako potječe od loze Frankopana Cetinskih. Redatelj Željko Rogošić, obratio se predsjedniku i tajniku Udruge Cetin-1527., za pomoć i suradnju vezano za snimanje filma. Uz čelnike Udruge, stručni, znanstveno-povijesni sadržaj u filmu odradio je povjesničar prof. dr. Milan Kruhek. Snimanje filma zahtijevalo je određene radnje vezano za nabavu srednjovjekovnog viteškog oruđa, oružja i odjeće kao i konja za jahanje. Zahvaljujemo se dr. veterine Frani Vučeru, Draženu Lešu, predsjedniku Udruge Dubovački streličari iz Karlovca, Tomi Mrkonji kao i žiteljima Podcetina. Poslije snimanja Toni Cetinski posjetio je Milana Gašparina, načelnika Općine Cetingrad, vlč. mons. Marijana Ožuru, župnika cetingradskog i Osnovnu školu Cetingrad.

Na vrh

 

16.01.2011. – 19. OBLJETNICA MEĐUNARODNOG PRIZNANJA HRVATSKE DRŽAVE

U okviru svojih redovitih i planiranih djelatnosti vodstvo Udruge je u nedjelju, 16.01.2011.g., u povodu Dana međunarodnog priznanja Hrvatske Države zapalilo svijeće na Starom gradu Cetin. Predsjednik Udruge Milan Bogović, posebno je naglasio značaj međunarodnog priznanja u tada ratnim uvjetima i najavio je svečano oblježavanje 20-e obljetnice, gdje poziva sve cetingradske udruge da se priključe organizaciji ovog događaja.

 

Na vrh

 

SJEĆANJE NA 15. SVIBNJA 1945. GODINE, BLEIBURG I KRIŽNI PUT

 

15. svibnja 1945. godine jedan je od najtragičnijih dana u povijesti Hrvatske Države i hrvatskog naroda. Poslije 4 godine postojanja, Nezavisna Država Hrvatska doživjela je slom a stotine tisuća Hrvata moralo je poći u progonstvo. Nažalost, jedan veliki dio naroda vraćen je iz Austrije, na milost i nemilost jugoslavensko, srpsko - komunističkoj vlasti. 15 svibnja 1945. godine započelo je veliko stradanje hrvatskog naroda, započeo je Križni put, koji će trajati sve do 1990-e godine i na kojemu je stradalo nekoliko stotina tisuća Hrvata.

15. svibnja 1945. godine, Bleiburg, Križni put – sve to bilo je ovijeno velom tajne i o ovim stradanjima bilo je u Hrvatskoj zabranjeno govoriti, bilo je zabranjeno i strogo kažnjavano svako spominjanje ovih događaja. Oni koji su iz Austrije vraćeni u Domovinu, najvećim dijelom su stradali a oni rijetki, koji su preživjeli sve te patnje i strahote, o njima nisu smjeli ni pomisliti govoriti, jer bi ih ubrzo progutala noć. Uspomenu i sjećanje na stradanja u svibnju 1945. godine i godina koje su slijedile poslije toga sačuvala je hrvatska emigracija, sačuvalo je hrvatsko iseljeništvo.

Danas kada se prisjećamo 15. svibnja 1945. godine, kada se prisjećamo Bleiburga i Križnog puta, kroz misli nam prolaze naši očevi i djedovi, majke i bake, koje su, komunističko-partizanski zločinci, u najvećim patnjama mjesecima, gladne, gole i bose, iscrpljene mučenjima, pješice vodili sve do Makedonije, često ih prepuštajući lokalnom stanovništvu da ih tuku i muče.

Bleiburška tragedija mora nam biti pouka i opomena – što znači imati državu i što znači izgubiti državu. Danas, kada imamo svoju državu, a znamo kako je bilo kada nam je Domovina bila porobljena, čuvajmo je kao svetinju a da bi je sačuvali moramo štovati sve one koji su stradali za našu slobodu, koji su stradali za slobodnu Državu. Zato moramo obilježavati Bleiburg, zato 15. svibnja 1945., Bleiburg, Križni put isto kao i Udbina, kao i Zrinsko-frankopansko stradanje, kao Rakovica, kao mnogi drugi događaji iz naše povijesti moraju postati sastavni dio nacionalne svijesti i narodnog pamćenja.

Ovogodišnje obilježavanje sjećanja na Bleiburg bilo je u subotu, 14. svibnja, tradicionalno pod pokroviteljstvom Hrvatskoga sabora a u organizaciji Počasnog bleiburškog voda i Ureda hrvatske inozemne pastve. Suorganizatori obilježavanja bleiburške obljetnice su biskupske konferencije Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

U ime Počasnog bleiburškog voda nazočnima se obratio Krešimir Miletić, u ime predstavnika hrvatskog naroda iz Bosne i Hercegovine Božo Ljubić, u ime Vlade Republike Hrvatske, ministar unutarnjih poslova Tomislav Karamarko, u ime pokrovitelja, Hrvatskoga sabora Andrija Hebrang. Svetu misu je predvodio biskup Nikola Kekić a molitvu za žrtve islamske vjeroispovijesti predvodio je Idriz Bešić, imam u Gunji.

Ministrar Tomislav Karamarko rekao je kako se radi na pronalaženju i procesuiranju počinitelja komunističkih zločina i kako je to  je težak i mukotrpan posao a Andrija Hebrang je poručio  kako je Hrvatska posljednja europska zemlja koja nije raščistila s komunističkim zločinima. Bleiburšku žrtvu ne smijemo zaboraviti, jer narod koji zaboravlja svoju prošlost često ju je osuđen ponavljati.

U sklopu komemoracije otkrivena je i blagoslovljena brončana bista vlč. Vilima Cecelje, jednog od najzaslužnijih za uspostavljanje i održavanje komemoracije žrtvama bleiburške tragedije i hrvatskog križnog puta na Bleiburškom polju. 

U čast svih koji su stradali u Bleiburgu, na Križnom putu i za vrijeme jugo – komunističke diktature napisane su mnoge knjige i spjevane su mnoge pjesme a jedna od pjesama koja opjevava to stradanje je i pjesma Krunoslava Kiće Slabinca:

Otišo je otac moj polako

 

Još i danas sve me na njeg sjeti
Stari šešir visi pokraj vrata
I što mati znala mi je reći
Bog je dao srce mu od zlata
Još i danas čujem one riječi
Samo dobri Bog na kraju čeka
Zato sine od svih mojih riječi
Nek u srcu ostane bar neka

 

 Otiš'o je otac moj polako
Otiš'o je stazom što vijuga
Pratile ga neke stare pjesme
Sve do Rijeke kojom teče tuga

 

Otiš'o je pjetli kad se bude
Kao da u šetnju nekud kreće
Otiš'o je s mirisima jutra
Da l' je znao da se vratit neće

Rasulo se jutro kroz ravnicu
Sve je tu a njega nema više
Tuga ušla tamburi kroz žicu
I k'o da su pjesme sada tiše

 

 

NEKA JE VJEČNA SLAVA I HVALA SVIMA STRADALIMA NA BLEIBURGU, KRIŽNOM PUTU I ZA VRIJEME JUGO – KOMUNISTIČKE DIKTATURE

 

NEKA VJEČNO ŽIVI SJEĆANJE NA 15. SVIBNJA 1945., BLEIBURG I KRIŽNI PUT

 

Na vrh         

 

PREDSJEDNIK HRVATSKE DRŽAVE I VRHOVNI ZAPOVJEDNIK HRVATSKIH ORUŽANIH SNAGA

UDRUGA CETIN – 1527.
TRG HRVATSKIH BRANITELJA 2
47222 CETINGRAD
Cetingrad, 12. svibnja 2011.

                          
P   O   Z   I   V   N   I   C  A

    U povodu 14. svibnja – rođendana dr. Franje Tuđmana (14.05.1922.g.), predsjednika Hrvatske Države i Vrhovnog zapovjednika Hrvatskih Oružanih Snaga (1990. – 1999.) Udruga Cetin - 1527. priređuje svečani program na Starom gradu Cetin. Pozivamo Vas 14. svibnja 2011 .g. (subota) u 11,00 sati u Cetingrad - na Stari grad Cetin, kako bi se zajedno prisjetili osobe i djela dr. Franje Tuđmana - oca i majke Domovine.

                                                               Predsjednik
                                                                          M i l a n    B o g o v i ć

 



 

Na putu hrvatskoga naroda do svoje slobode bilo je tijekom povijesti mnogo prijelomnih trenutaka. Nažalost, mnogi ti prijelomni trenutci završili su tragično. O tomu nam svjedoče Zrinski i Frankopani, Eugen Kvaternik, Josip Jelačić, Stjepan Radić, o tomu nam svjedoči Hrvatsko proljeće. Jedan od tih prijelomnih trenutaka bio je 28. veljače 1989. godine, kada je dr. Franjo Tuđman na Tribini Društva književnika Hrvatske, prekinuo hrvatsku šutnju najavivši osnivanje Hrvatske demokratske zajednice. Na radost, ovaj prijelomni trenutak završio je pobjedom i stvaranjem Hrvatske Države. U povodu rođendana dr. Franje Tuđmana, donosimo njegov cjeloviti povijesni govor od 28. veljače 1989. godine, kako bi ga, u ovoj medijskoj blokadi i šutnji o dr. Franji Tuđmanu, učinili pristupačnim mnogima koji to žele.

 

Govor dr. Franje Tuđmana u Društvu književnika Hrvatske u prigodi najave osnivanja Hrvatske demokratske zajednice (HDZ)
Zagreb, 28. veljače 1989.

Poticaj za osnivanje Hrvatske demokratske zajednice dočekan je i zabilježen s mnogo razumljive radoznalosti, ali i kojekakvih predrasuda, pa i zluradih nedobronamjernosti. Sve se to očitovalo već u tijeku dosadašnjih priprema i najava inicijativnog skupa. To nimalo ne iznenađuje. Budući da dosadašnje pluralističke laste očito nisu dovoljno uvjerljivo navijestile proljeće baš ovog podneblja, to se istom pojava HDZ-a doživljava kao nedvojben znak izlaska Hrvatske iz dugotrajne, nametnute joj, šutnje. A to jamačno neki ne žele, a poneki bi nam skrenuli ili zamutili vode još prije no što poteku s izvora. U svezi s tim, držim da će biti korisno – i kao uvod u raspravu na inicijativnom skupu, a i radi obavještenja javnosti, pa i same povijesti radi – ako u najkraćim crtama iznesem barem neke podatke od važnosti za bolje razumijevanje prijedloga o osnutku HDZ-a.

Što su se društveno-političke prilike u SFRJ posljednjih godina više zaoštravale i što su oprečna vrenja u Srbiji i u Sloveniji više mijenjala ne samo dosadašnje stanje, nego i perspektive jugoslavenske zajednice – to se više očitovala neizdrživost hrvatske šutnje. Međutim, potreba, pače i neizbježiva nužnost da i ušutkana Hrvatska progovori – kako zbog unutarnjih, tako i svjetskih kretanja – sputavana je zakučastim zaprekama posebnih hrvatskih okolnosti. U Hrvatskoj se još uvijek osjećaju tragične posljedice nedemokratskog ugušenja onog preporodnog, socijalističko-reformističkog i nacionalno-demokratskog pokreta što se u Hrvatskoj bio razmahao krajem šezdesetih i na početku sedamdesetih godina. Taj reformistički pokret, kakav se prije i poslije toga javljao i u drugim socijalističkim zemljama, bio je surovo skršen, doduše, na poticaj dogmatsko-hegemonističkih snaga, ali i uz – ne tek prešutnu – suglasnost mnogih što su se, tada i danas, u drugim republikama razmahivali liberalističkim idejama.

Želimo li pogledati istini u oči, onda ne možemo zanemariti te činjenice i njihov utjecaj na daljnja kretanja. Suvremena društveno-politička previranja dokazuju da su mnogi izvukli iz tih zbivanja potrebne pouke, što se očituje osobito na primjeru Slovenije, dok drugi – o čemu opominju zbivanja u Srbiji – upadaju, jamačno, u još veće povijesne pogreške, koje mogu izazvati kobne posljedice. Na hrvatskom tlu hudobne golomrazice sedamdesetih godina, pa i razvaline olujine i novokrčevine osamdesetih, poticale su sazrijevanje razboritosti, u smislu svestranijih prosudbi svih čimbenika što uvjetuju okolnosti i predodređuju ishode. Ali usporedno s mudrošću potiskivanja mladalačkog zanesenjaštva i nerazboritog steklištva, množila se – u ime tobožnje promišljenosti – oklijevalačka kolebljivost, pače i poslušnički kukavičluk. (A dakako, na takvoj muljavini i kojekakav korov biva uspješniji u izazivanju obmana, sumnji i rastrojstva.)

Zbog svega toga nije nimalo slučajno, što nasuprot različitim lobbyjima ovdje i po svijetu, što uvijek znaju i čine ono što treba da bi provodili i nametali svoju volju, u Hrvatskoj su brojniji nego drugdje “trebalo-bisti”. Naime, takvi koji i onda kad dokuče da bi se nešto moralo i valjalo poduzeti, to bi ipak trebalo da učini netko drugi. No, unatoč svemu tomu, hrvatska misao nije ni šutjela, a kamoli zamrla, ni u ono zlehudo doba kad su sa šutnjom Hrvatske probijali uši domaće i svjetske javnosti. Uostalom, ima vremena u životu i čovjeka i naroda kad je i šutnja itekako rječit govor. Ali isto tako dođe i vrijeme kad zaparna utihnina postane toliko nesnosnom da se disati ne može, te sve što živjeti hoće vapi za hukom vala, pa i bljeskom groma. Zbog toga je u Hrvatskoj već prilično dugo sazrijevala misao da valja izići iz sjene mučnoga muka. Svakako, znatno prije no što je i službena politika bila primorana da prihvati nužnost demokratskog pluralizma za izlazak iz krize.

No, zbog spomenutih razloga i protimbi ta je spoznaja bila sputavana nesrazmjerno više i bezobzirnije negoli u drugim (spomenutim) republikama. Istom kad se – poslije razmaha slovenskih pluralističkih strujanja – u Zagrebu javljaju neke nalične inicijative (jugoslavenska, europska, socijaldemokratska, jusovska), postalo je očevidno da je krajnje vrijeme da se pristupi oživotvorenju zamisli demokratskoga pokreta koji bi izražavao stanovišta pretežite većine hrvatskog javnog mnijenja, a ne tek uskih skupina ili izdvojenih pojedinaca. Poticajna nastojanja oko izradbe Nacrta programskih osnova HDZ-a i sazivanja inicijativnog skupa nailazila su na izrazitu dobrohotnost u redovima kulturnih i inih djelatnika: književnika, znanstvenika i umjetnika, liječnika, ekonomista i pravnika, od građana najrazličitijih zanimanja i zvanja do radnika i studenata. I to gotovo podjednako u svim naraštajima – što je veoma znakovito – od sudionika u predratnim i u ratno-revolucionarnim zbivanjima, pa onih iz svih poratnih razdoblja, do mladeži što istom stupa na javnu pozornicu.

Što se tiče samih programskih osnova, one su u pripremnom razdoblju dopunjene prijedlozima sudionika u inicijativnom krugu, ne pretrpjevši ipak bitnih promjena. To samo za sebe govori o visokom stupnju duhovne zreloće i jedinstva pogleda ljudi, bez obzira na njihova idejna oprijedljenja. Razumije se, poneki bi htjeli da se istakne nešto više ove, a manje one sastavnice, o čemu se može raspravljati. No bitno je da smo suglasnost postigli, i da dalje ustrajemo na tome, da nam je u sadašnjim prilikama potrebna demokratska zajednica izvan i iznad idejnih opredjeljenja, na osnovama koje mogu okupiti sva stremljenja u demokratskoj obnovi domovine. Nešto više razlika bilo je glede vremena i načina naše pojave na pluralističkoj pozornici. Dok su neki smatrali da još uvijek nije vrijeme, drugi su uvjereni ne samo da nije prerano, već da svojom demokratskom inicijativom dobrano kasnimo. Jamačno, uzroci, a i izvori ovim oprekama u procjenama veoma su različiti. Kao i ostale dvojbe, one su samo izraz spomenutih naših posebnih okolnosti. Zato valja nešto reći i u odnosu na gledište da bi svaka inicijativa morala poteći od “novih” i “neprozivanih” ljudi. Ono, dakako, sadrži znatan stupanj pragmatične mudrosti, ali i zamku odgode do nedočina. Osim toga, tu se prije svega postavlja jedno načelno pitanje. U ime kakvih se to demokratskih načela može nijekati najobičnije građansko pravo ljudima koji su upravo zbog takvih načela bili žrtve dogmatsko-hegemonističke birokracije, ili su pak u međuvremenu postali uvjerljivim pobornicima demokratskog pluralizma?! A što se tiče čekanja “novih” ljudi, neka mi bude dopušteno ustvrditi i posvjedočiti da smo mi iz našeg inicijativnog kruga bili voljni prihvatiti svaku inicijativu koja bi u osnovnim crtama bila sukladna pogledima od kojih smo pošli u Nacrtu. A zar nas ono što smo u međuvremenu dočekali ne upućuje na svu bezizglednost takvih obmana? Zar podlijeganje takvim zabludama nije jednako isticanju ili pomirenju sa zahtjevom da je netko drugi morao napisati djela, a ne oni koji su ih napisali, recimo: Ojađeno zvono – mjesto Tina Ujevića, Balade… ili Hrvatskog boga Marsa – mjesto  Krleže, Djecu božju ili Svi smo mi odgovorni – mjesto Šegedina, ili Kiklopa – mjesto Ranka Marinkovića, itd. itsl. Ako je takva misao na intelektualnoj razini nezamisliva glede književnih umotvorina, zašto bi ona bila dopustiva inače, kad nas i spomenuti primjeri podsjećaju da sva povijesna razmatranja nose još izrazitije osobne značajke?! A i svjedoče o ulogama pojedinaca u povijesnim zbivanjima. Uvijek je naspram onih što se, zbog ovih ili onih razloga, prepuštaju igri povijesnih zbivanja bilo i takvih što su svojom činidbom obilježavali pojedina razdoblja.

No, u svezi sa svim pitanjima pokrenutim u Nacrtu HDZ-a, mi stojimo pred zamršenim problemom demokratske preobrazbe, ne samo dogmatsko-birokratskog političkog shvaćanja, već i intelektualno-političke klime na hrvatskom tlu. Naime, čak i naša kulturna, a pogotovo službena glasila, novinstvo i RTV, a uglavnom i politički djelatnici, pridržavaju se još uvijek, podjednako ustrajno, čudne logike i dvostrukih mjerila. I onda kad se izjašnjavaju za demokratizaciju i pluralizam, oni su opsjednuti potrebom da se ograđuju, pače i napadaju izvorno hrvatska stajališta, zazirući od njihove pojavnosti čak i na posve znanstvenim i stručnim, pa i umjetničkim područjima. Oni provode politiku “čistih ruku” naspram hegemonizmu i unitarizmu. A sveukupno povijesno iskustvo upućuje na njenu nedjelotvornost. Imao sam, na žalost, tu sreću da sam već prije tri desetljeća, pa nadalje, bio među onima koji su ukazivali na činjenicu da je upravo takva politika vodila tome da svako hrvatsko gledište – bez obzira koliko bilo objektivno i znanstveno, ili marksističko – bude žigosano kao nacionalističko i separatističko, dapače i kao ustaško. A svi oni što su se “dokazivali” provedbom takve politike “čistih ruku” nisu izbjegli sudbu da na kraju budu ozloglašivani čak i gore od onih koji su se zauzimali za principijelno otvoreno razmatranje spornih pitanja, mjesto ideološkog zamagljivanja i samozavaravanja. Budući da nas je takva ne-politika skupo stajala – kao znanstveni i kulturni djelatnici – imamo ne samo pravo nego i dužnost da skrećemo pozornost na njenu pogubnost i neodrživost. I na osobnu odgovornost svakoga, javnog, kulturnog i političkog djelatnika za svoja gledišta i postupke u današnjim previranjima.

Kako se poslije svih iskustava, u koje svrhe i s kakvim izgledima može pisati i govoriti na stari način, što se među inim očitovalo i u načinu najava pokretanja HDZ-a?! Po kakvoj se to logici može pisati o grijesima “dahauskog procesa” u Sloveniji ili Golog otoka; izvješćivati čak o podizanju spomenika staljinističkim žrtvama u SSSR-u, te o montiranim presudama u ČSSR-u i Mađarskoj - a ustrajati samo na bezgrešnosti ama baš svih političkih osuda u Hrvatskoj?! Zar i na pučkoškolskoj razini nije već odavno očito da je sveopća kriza i proizašla iz birokratsko-dogmatskog prisvajanja prava na istinu, te da je tobožnja kontrarevolucija u Hrvatskoj bila samo blagi pramaljetni povjetarac prema ovodobnim burama i vrtlozima u Sloveniji i u Srbiji, bez obzira na sve razlike među njima? Ovo ne znači da se treba poistovjetiti s onodobnom politikom, već da se nikakva ispravna politika na duge staze ne može voditi primjenom  različitih kriterija, i još k tome suprotnim činjenicama i probicima vlastitoga naroda. A da na hrvatskom tlu ne može biti zbiljske demokratizacije i stvaralačkoga pregnuća u traženju izlaza iz krize, bez istodobnoga sagledavanja cjeloće povijesne istine, radi otklanjanja uzroka i sprečavanja opetovanja istih grešaka – o tome ne bi valjalo imati nikakve dvojbe.

Jedna od bitnijih zadaća HDZ-a bila bi u tome da na razborit način potiče razmatranje i razjašnjavanje svih onih pitanja što teretom prošlosti pritišću svijest i savjest naših ljudi. Jer u bezizglednom sukobu s društvenim nedaćama, i ne manje s nametnutim im istinama, ljudi gube povjerenje u svrhovitost ozbiljnijih napora, nalazeći izlaz u olakom preživljavanju ili bijegu iz domovine. Eto, toliko kao objašnjenje prilika u kojima je, na koji način i zbog čega došlo do prijedloga o pokretanju HDZ-a, te zašto je prijeko potrebno neovisno demokratsko glasilo, koje ne bi bilo sputano idejno-političkim predrasudama i ograničenjima. Nacrt programskih osnova, o kojima je postignuta načelna suglasnost velikog broja ljudi, u okviru priprema inicijativnog kruga, govori sam za sebe o našim pogledima o mogućim izlazima iz gospodarske i državno-političke krize: jedino u odlučnoj i dosljedno demokratskoj preobrazbi društva i na nedostupnom poštivanju avnojevskih načela u uređenju međunacionalnih odnosa u SFRJ.

U svezi s tim na kraju još samo neke napomene.

Kad ističemo zahtjev da HDZ želi graditi svoju djelatnost na tradicijama svih pozitivnih sastavnica i odrednica hrvatske povijesti, onda to ne znači da se zauzimamo za jednostavno preuzimanje njihovih idejnih ili programskih osnova. Svaka od njih odgovarala je na izazove svoga doba, a i zatajivala u promijenjenim povijesnim prilikama. A naše vrijeme traži nova rješenja. U tome se ne očituju nikakve naše posebnosti već – možemo reći zakonitosti povijesnoga kretanja. Stoga, težimo za sintezom hrvatske povijesne svijesti i političke misli, znajući koliko je skupo stajalo i naš i svaki drugi narod nasilno rušenje i udaljavanje od vlastitih tradicija. A što se tiče “jugoslavenske sinteze”, za što se u Hrvatskoj izjašnjava i službeno vodstvo i “oporbene” pluralističke inicijative, držimo da ona može označiti put izlaska iz društveno-političke i državne krize samo pod pretpostavkom da ne zanemari, već predvidi osiguranje hrvatskih nacionalnih probitaka, na istovjetan način kako to čine i drugi narodi u SFRJ. S obzirom na daljnje vrtoglavo zaoštravanje krize, držim da bi HDZ – u skladu s izloženim osnovama – morao izraziti najveću zabrinutost zbog takve nerazumne politike koja je dovela do krajnjeg zaoštravanja međunacionalnih suprotnosti u cijeloj SFRJ, a naročito na Kosovu. Isto tako, valja nam reći odlučno – Ne! – otvorenim prijetnjama onih što bi metode kineske revolucije prenijeli na Bosnu i Hercegovinu, pa na Hrvatsku, a zatim i na Sloveniju, da bi svoj neostaljinizam i neounitarizam nametnuli cijeloj državnoj zajednici. Drugim riječima, osim svojim stajalištima o bitnim pitanjima, iznijetima u programskim osnovama, HDZ mora dići svoj glas i o svim gorućim pitanjima i pred domaćom i pred svjetskom javnosti.

 

F R A N J O   T U Đ M A N

«Sve za Hrvatsku,
Hrvatsku ni za što»

Na vrh

 

 

  

Dr. ANTE STARČEVIĆ - OTAC DOMOVINE
23. svibnja 1823. - 28. veljače 1896.

Dr. Ante Starčević rođen je 23. svibnja 1823. godine u selu Veliki Žitnik, nedaleko od Gospića. Pučku školu završio je u selu Klancu a sjemenišnu gimnaziju u Senju. Nakon svršetka gimnazije počeo se baviti književnim radom i prvi put se pojavljuje 1845. godine sa svojim literarnim radovima u Gajevoj „Danici horvatskoj, slavonskoj i dalmatinskoj“ pod pseudonimom A. V. Rastevčić. U Budimpešti je studirao teologiju i filozofiju gdje je postigao doktorat iz filozofije.

U Hrvatskom saboru bio je zagovornik hrvatske neovisnosti protiveći se bilo kakvim upravnim i državnim vezama Hrvatske s Austrijom i Mađarskom, gradeći tako temelje za osnivanje Stranke prava, koju je osnovao s Eugenom Kvaternikom, 1861. godine.

Od početka svog političkog djelovanja do kraja života Ante Starčević je neumorno dokazivao kako je glavna i najosnovnija stvar osloboditi se austrijskog sužanjstva i kako za hrvatski narod nema života ni budućnosti dok ne bude samostalan i neovisan. Starčevićeva popularnost u narodu bila je velika te mu je zahvalni hrvatski narod 1895. godine izgradio Starčevićev dom u Zagrebu gdje je živio do konca svoga života.

Dr. Ante Starčević umro je 28. veljače 1896. godine. Prema vlastitoj želji sahranjen je na groblju u Šestinama (Zagreb) gdje mu je hrvatski narod 11. listopada 1903. godine postavio krasan nadgrobni spomenik, što ga je izradio Ivan Rendić.

 

Spomen-dom dr. Ante Starčević u Velikom Žitniku

Povodom 175. godišnjice rođenja dr. Ante Starčevića, za dan Ličko- senjske županije, 23. svibnja 1998. g. otvoren je u Velikom Žitniku, Spomen-dom dr. Ante Starčević. Gradnju Spomen - doma vodio je Odbor za gradnju pod pokroviteljstvom prvog predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana.

Izreke dr.  Ante Starčevića

Makar Hrvatska bila samo uru dugačka i uru široka, makar u njoj bilo samo pet Hrvata, neka ih je pet al' neka su slobodni i sretni“.

„I neka se zna da hrvatski narod ima budućnost, a tu budućnost neće određivati Austrija, nego Bog i Hrvati!"

Govor dr. Ante Starčevića u Hrvatskom saboru 26. lipnja 1861. g.

U povijesti hrvatskoga naroda značajno mjesto ima govor dr. Ante Starčevića u Hrvatskom saboru 26. lipnja 1861. godine kojega donosimo u cijelosti.

Govor dr. Ante Starčevića u Hrvatskom saboru 26. lipnja 1861. g.

Dve obitelji naprama jednome gospodaru...

Gospodo!

Austriansku zapoved, kojom nam se nalaže, da odnošenje naše domovine naprama Ungarii pretresujemo, razmatrao ja s koje komu drago strane, ja nikako nemogu razabrati.

U saborskoj sjednici 17. lipnja 1861. počela je razprava ob odnošajih kraljevine Hrvatske prema kraljevini Ugarskoj. U tom predmetu odbor ad hoc izabran podastrao je saboru svoj predlog, proti kojemu je zastupnik Eugen Kvaternik podnio protupredlog, koji odgovara državnomu pravu kraljevine Hrvatske, i u kojem je naznačio u kakvom nam je onom zapovedju bezobraznia poruga namenjena, ali je derzovitie i samovoljnie pogaženo pravo naše kraljevine, ali nam je hudobnie bačeno seme zavadje s narodi Ungarie, seme iz koga se Austria našoj konačnoj propasti nada. Doista, da bude tom zapovedju šta boljega nameravano, ni za nju se nebi znalo, kao što evo prošlo trista godinah mi austrianski Hervati za nikakovo dobro neznamo. Ako bi tko mislio, da je Austria tu zapoved, koju jedni smatraju za predlog prestolja, izdala u otčinskoj želji, za da se s narodi Ungarie i poimenice s pukom magjarskim, kon po sve nas škodljive smutnje i omražnje, pomirimo i poprijateljimo, ja kažem, da bi mi svi Austrii bili zahvalni, kad bi nam ona bila, namesto što je tu zapoved izdala, naša starinska, naša zakonito stečena, nu nezakonito oteta prava povratila; ja izpovedam da od kako nas Austria s onimi narodi pomiriva, mi smo sve time zavadjenii, čime smo bližje našega skupna zatora.
Istina je, razum i pravednost Austrie još nikomu nesluži za uzor naravskoga saveršenstva tih vlastitostih, nu itako ja sudim da ova poruga, ova nepravda, nadilaze krug ni istoga austrianskoga razuma, ni iste pravednosti austrianske. Jer bez dvojbe, u ovom pitanju ni Austria nemože drugačie misliti, nego da jest, ali da nije naša domovina od Ungarie neodvisna. Ako nije neodvisna, zašto je Austria pogazila prava Ungarie na Hervatsku, zašto je Austria ovim predlogom postavila u sumnju odnošenje o komu ni ista ona nedvoji, zašto Austria nije dala, da Ungaria, kako ostale svoje županie, tako i Hervatsku uredi. Ako li je po sudu Austrie Hervatska i od Ungarie kako i od svake druge zemlje neodvisna, zašto je Austria pogazila pravo naše narodne neodvisnosti, zašto je Austria nas, koji nju niti smo uzeli za našega skerbnika, ni za učitelja, zašto je, velim, Austria nas bez našega pitanja pozvala, da odnošenje naše domovine naprama Ungarii odkažujemo. Ako smo mi narod samostalan, narod neodvisan, mi ćemo naša medjunarodna odnošenja odkazati, kad i kako se nami svidi; ako li smo narod Ungarii podložen, pravedno je da Ungaria ona odnošenja ustanovi: bilo ovo ali ono, Austria neima pravo mešati se u te naše poslove.

Gospodo, Austria, o kojoj ja ovde govorim, ona je herpa bečkih licomeracah i ulagah, koji zavadjaju našega kralja s njegovimi narodi, koji su našega kralja i narode Austrie u strašno današnje stanje doveli, koji budu, ako stvari drugačie neokrenu, učiniti da kralj naš poveća broj onih žertvah, koje su slični zlikovci naveli, da na račun božje milosti na zemlji pakao stvarahu, a danas se one same dušom i telom u paklu ćute. Da bi toj Austrii sbilja stajalo do ustanovljenja toga odnošenja Hervatske naprama Ungarii, da bi Austria iskreno radila o tome ustanovljenju i pomirenju, ona si za stalno nebi bila posvojila rešenje i potverdjenje ovoga ustanovljenja, pače ona bi se bila i prava, da bi kakovo u toj stvari i imala, svetčano odrekla. U ovome i u ovakovih pitanjih ja se nikako nemogu u mnenju složiti s onimi, koji mniju, da je kralja sve, dakle i ovakove struke ugovore budi samo potverdjivati, a kamoli, kako austrianska zapoved hoće, upravo rešavati.

Buduć mniem, da ova zapoved, kakova je nami poslana, nije od našega kralja, nego od one Austrie potekla, ja se ovde neupustjam u prikazivanje naših pravah naprama prejasnoj obitelji Habsburgah, ja neću iztraživati, dali ova prejasna obitelj, kon što nije zabranila Austrii samovoljno gaziti onaj ugovor, što ga je Habsburg Ferdinand I. s našom kraljevinom sklopio, dali, velim, prejasna obitelj Habsburgah na domovinu našu ima većje zakonito pravo, nego li bila koja druga vladajuća obitelj; ja neću ovde razglabati bitnu razliku medju ugovorom, što ga narod sklopi s narodom domaćim, i medju ugovorom, koga narod učini s indianskim narodom; ja se ovde neću upustjati u razjasnivanje tih stvarib, nego samo velim, da na kralja našega nespada ni potverdjivati odnošenje naše domovine naprama bilo kojoj zemlji, koja stoji pod gospodstvom prejasne obitelji Habsburgah; ja velim, da je naš kralj deržan, takovo ustanovljenje bez svake opazke samo priznati, samo na znanje uzeti, te bditi, da obe stranke ugovor dotle sveto obderžavaju, dok ga obe nerazvergnu, ali dok on po njih koju, bez vlastite njezine krivnje, ali proti njezinoj razumnoj volji škodljiv nepostane. Dok i mi priznajemo i Ungaria, da nam danas svima gospoduje iz prejasne obitelji Habsburgah ona ista oseba, koja i u ostalih zemljah Austrie; dok očitujemo i mi i Ungaria, da ćemo i u buduće, dok nam prejasna obitelj Habsburgah povrati i osigura naša prava, iz ove obitelji u naslednih austrianskih pokrajinah zakonite vladare za naše kralje priznati; dok to priznajemo i mi i Ungaria, dotle, gospodo, Hervatska i Ungaria, pa bile one makar kako velike, naprama našemu skupnomu kralju stoje uprav onako, kako stajahu dve obitelji naprama jednome gospodaru, kako stoje dve obćine naprama svojoj županii.

Da vidimo primer. Dok gospoštine imadoše do nekoji način podložnikah, da budu dve obitelji došle k svomu vlastelinu te da mu budu rekle: mi smo se složile, da imamo samo jednoga skupnoga pastira, doista vlastelin se nebi bio s onimi obitelji upustjao u pretresivanje toga ugovora, nego bi im bio rekao: kad ste vi zadovoljni, i ja sam. Da budu onda dve obitelji svome gospodinu rekle: mi ćemo se sasvim u jednu obitelj stopiti, stanovati ćemo svi u jednoj kući, ložiti ćemo za sve samo jednu vatru, kuhati ćemo za sve nas u jednome loncu, jesti ćemo iz jedne zdele, mi u jednoj obitelji ostajemo tvoji podložnici, davati ćemo ti kako i dok smo napose bile, sve što ti zakon donosi. Na ovakove reci bio bi svaki pošteni vlastelin kazao: budi volja vaša. Da bude se posle medju onimi obiteljmi smutnja izlegla, ali da se budu htele opet razdeliti, što bi bio vlastelin učinio. Doista ništa drugo, nego bi bio pravicu medju njimi delio, bio bi prečio, da jedna strana od druge nezasluženu štetu ali uvredu neterpi, on bi bio dopustio, da se one obitelji, kako se bijahu sjedinile, opet razstave. Nebili, kako onaj vlastelin s obiteljmi, župania učinila s obćinami, koje bi htele skupna selskoga sudca ali biležnika imati. Bi, bez dvojbe. Ja predpolažem, da se i obitelji i obćine sdružuju ali razdružuju dobre volje, bez ičijeg poziva, da kod toga posla udioničtvuju s obe strane svi, kojim udioničtvovati zakon dopušta. Nu kakovim bi imenom bio svet prozvao onoga vlastelina, koji bi bio silio obitelji na dogovaranje o sdruženju, koji bi ih bio primorao u tu sverhu trošiti, dangubiti, pa bi ih itako bio samovoljno sdružio ali razdružio. Ja se neusudjujem ono ime izustiti.

Gospodo, kralju našemu ni malo nestoji, da li mi i narodi Ungarie imamo samo jedan ali više saborah, dali imamo jedno ali više sudištah, itd.; njemu ni malo nestoji, gde se ti sabori sastaju, gde li sudišta stoluju, našemu je kralju do toga stalo, da mi i narodi Ungarie točno izveršavamo naša deržanstva naprama njemu, da veličanstvo njegova prestolja uzderžimo u sjajnosti i snagi, koja se pristoji nas i njega. Da bude ova Austria htela razumeti tu želju našega kralja, da bi Austria radila o našem pomirenju s narodi Ungarie, ona nebi bila ovu zapoved poziv li izdala, ali, ako bi ju njezina otčinska ljubav naprama nami na taj korak ponukala, ona bi bila rekla: Hervati i Magjari, vi ste više vekovah drugovali, sada ste razstavljeni, ako dakle hoćete, sdružite se, pa kako se načinite, tako vam budi; da bude ova zapoved iz ljubavi do nas potekla, Austria nebi govorila, da će ona to združenje rešiti. Što kaže Austria kroz svoje rešenje i potverdjenje našega ugovora. Kod rešenja veli Austria, da će ona s nami i Ungarci učiniti ono, što se njoj svidi, a kod potverdjenja kaže Austria, da, ugovorili mi i Ungarci što i kako nam drago, ona na ugovor naš ni malo neće paziti; jednom rečju: rešenje i potverdjenje Austrie u ovom pitanju jedno je i isto.

Ako u tomu postupanju Austrie ne leži najgorčia poruga na nas i na narode Ungarie, ja neznam kako se drugačie može unesrećenim narodom rugati ona vlada, koje nadutost samo vlastitoj ništetnosti korak ustupljuje. Jer tko je vidio, da ie itko nagonio na sklapljanje ugovorah sirotčad stojeću pod skerbničtvom, tko će sklapati ugovor s onim, koji ugovor sklopiti nemože, tko može ugovor sklopiti, ako sklopljenje stoji od drugoga, tko može zahtevati, da ugovor izpunjava, onaj koj ga nije sklopio. Gospodo, sve to smatra ceo svet za nemoguće, i nut sve to doživismo mi Hervati u Austrii, doživismo od Austrie.

Ali možda misli tko, da je odnošenje naše domovine naprama Ungarii neizvestno, da je sumnjivo, Ungaria bo, ali bolje rekuć, Magjari vele, da je Hervatska Ungarii, ali Magjarom bilo kako podložna, a Hervati neće da to priznadu. S toga, mniju, valja da otčinska Austria pozove obe strane, pa kon što ih obe kažu, što sude i žele o medjusebnu odnošaju, da ona sud izreče i ono odnošenje ustanovi. Onim, koji tako mniju, ja odgovaram, da mi Austriu za našega medjunarodnoga sudca niti smo priznali, niti ćemo ikada priznati; odgovaram, da bi nami dražje bilo, kad bi Austria sumnjala kod štibre i tlačenja narodah, nego li kod medjunarodnih naših odnošajah; ja velim, da je Austrii naše odnošenje naprama Ungarii jasnie, nego li njezino vlastito odnošenje naprama Rusii ali Francezkoj.

Prejasna obitelj Habsburgah u Hervatskoj kraljuje samo na temelju slobodna izbora Hervatah...

Neodvisnost, samostalnost naroda pokazuje se nada sve nedvojbenom u izveršivanju onoga najveličanstveniega prava, kojim si narod vladara izabire, i kojim narod proti drugim narodom vojuje. I nut, gospodo, čuda: Habsburg Ferdinand I. nije predložio otcem našim, neka idu dogovarati se s Ungarci, dali će Hervati njega za svoga kralja izabrati, nego je onaj Habsburg odpravio k otcem našim poklisare i nastojao je, da ga oni kao narod neodvisan, bez bilo čijega pitanja, potverdjenja i dogovora, za ustavna kralja si izaberu, što su oni i učinili! onaj Habsburg nije zvao Hervate na dogovor s Ungarci, da li Hervati mogu na Zapolju udariti, nego se je onaj Habsburg poslužio desnicami otacah naših, poslužio se je našom neodvisnom kraljevinom za nadvladati one svoje takmace; isto tako nesumnjahu Habsburgi o neodvisnosti naše domovine, kadno se vojevalo proti Bockaju, proti Betlenu, proti Tekeliu, proti Rakociem, proti ustanku godine 1848,; nesumnjaše Habsburgi o podpunoj i zakonitoj samostalnosti naše domovine, kadno oni nastojaše, da Hervati opet bez dogovora Ungarie, Habsburge i po tankoj kervi za svoje ustavne kralje priznadu. Izbor Habsburgah za naše kralje bijaše obavljen u saboru kraljevine, kadno u njoj nebijaše kralja, te vladarstvo bijaše na narod palo, a protegnuće prava nasledstva na prestolje naše za Habsburge po ženskoj kervi, i svi rati proti Ungarii bijahu zaključeni u saborih naše kraljevine, u saborih štono su ih naši i Ungaracah zakoniti kralji sazivali, u saborih proti zakonitosti kojih naši zakoniti kralji ni reč neprogovoriše.

Da bi dakle ova Austria sumnjala o odnošenju Hervatske naprama Ungarii, da ova Austria nepriznaje zakonitu neodvisnost i samostalnost naše domovine, ova bi Austria očito izpovedila, da je prejasna obi¬telj Habsburgah nezakonita na prestolju kraljevine Hervatske, nitko bo joj osim Hervatah nije ovo prestolje dao, nitko ju do njih na njemu nije uzderžao. Da budu Habsburgi Ferdinand I. i Karlo III. Hervatsku smatrali kao kus Ungarie, bi li oni bili posebice nastojali oko otacah naših, da ovi njih i njihovu detcu primu za svoje kralje I sbilja, zašto oni Habsburgi to nisu nastojali oko pojedinih županiah i komadah Ungarie.

Kad Austria zna, da prejasna obitelj Habsburgah u Hervatskoj kraljuje samo na temelju slobodna izbora Hervatah, da su Habsburgi potverdjivali naših saborah zaključke smotrene bez dogovora s Ungarci, i da su za njihova kraljevanja sabori hervatski proti Ungarii, uz priznanje i samih [Habsburgah rate pravno i zakonito odlučivali, kad Austria sve to zna, kako i mi i sav svet, zašto ona Austria ne kaže kad i kako postade Hervatska prikerpom Ungarie Zato, jer bi ona tim dokazom pred celim čovečanstvom na sav glas izpovedila, da je prejasna obitelj Habsburgah na našu domovinu svako pravo izgubila, a to, jer ju je ona od naroda našega slobodnu i neodvisnu primila, pa ju je ona proti ugovoru i prisegi učinila podložnicom tudje zemlje; Austria zna, da vladar, koj" narod ali zemlju bez krivnje naroda izda ili zasužnji, prestaje biti vladarom, te postaje krvolokom.

Da se nisu otci naši sami odrekli svoje samostalnosti i neodvisnosti. Ne samo, da se zato neima nikakov dokaz, nego naši starii nisu ni mogli, kao što ni mi nemožemo, sve da bi hteli, to učiniti. Jer odkako nam obitelj Habsburgah kraljuje, nijedan podpun sabor nismo imali. Neću se upustjati u potanko odkaživanje medjah naše kraljevine, kadno otci naši izabraše nam Habsburge za kralje, nego samo napominjem, da nam tada Verbas biaše iztočna medja.

Dok Ferdinand Habsburg zasede na prestolje Hervatske, nisu li otci naši od onda do danas za Habsburge i izvan Hervatske vojevali. Gde je onaj zakon, koji je otce naše na to vojevanje vezao. Neima ga u nikakovu zakoniku, u nikakovu ugovoru, onaj zakon biaše čedo samo ljubavi Hervatah prema svojih kraljah. Pa što biaše posledica one ljubavi otacah naših, kako nadari Austria Hervate za dve kraljevine, za Hervatsku, koju joj dadoše, i za Ungariu, koju joj izvojevaše; kako nadari Austria Hervate za tristo trideset i evo četirigodišnje žertve, kakovim za slične povest narodah nezna.

U isto vreme, kad su otci naši za Habsburge izvan Hervatske kerv prolevali, nisu li Austrianci naše vojske Turčinu izdavali, nisu li Austrianci naše tverdjave Turčinu prodavali, nisu li Austrianci našemu narodu i ono siromaštva otimali, što mu ga biaše Turčin ostavio; nije li narod hervatski više poradi tlačenja Austrianacah negoli poradi Turakah morao bežati iz svoje toliko putah kervlju odkupljene domovine; nije li ona strana naroda hervatskoga, što je danas pod turskim gospodstvom, protiva otcem našim, koji nastojahu onu našu braću izpod turskoga jarma osloboditi, Turčina, na pomoć pozvala, a to, jer već onda stenja Hervat pod strašniim jarmom u Austrii, nego li u Turskoj; nije li Austria i gornju kopnu Dalmaciu i svu Hervatsku do mora i do Kupe; nije li Austria sve dolnje Posavje Turčinu, Medjumurje Ungarii proneverila; nije li Austria veliki komad naše zapadne domovine od kraljevstva odtergla te ga svojoj neposrednoj despocii podvergla, nije li Austria Sutlo Savo Dravlje takodjer na dvoje razdelila, te dolnju stranu pod imenom Slavonie ili prekodravskih županiah Ungarii podložila; nije li Austria, kon što junačtvom Francezah i pomoćju ćele kerštjene Europe Turčin biaše iz jedne strane naše kraljevine proteran, u povraćenih zemljah naših uvela sužanjstvo pod imenom vojničke krajine, sužanjstvo prama komu Helotstvo biaše, a današnje robstvo Cernacah amerikanskih jest republikanstvo rimsko. Nisu li svi ti čini poznam Austrii i celomu svetu. Ako jesu, a jesu doista, svatko zna, da iz onih stranah naše kraljevine, koje biahu pod Turčinom, za vreme onoga odtergnuća nije bilo zastupnikah na na ših saborih, da ih nikada nije bilo, kao što ih ni danas neima iz Turske Hervatske i Dalmacie, da ih drugda nije bilo iz onih predelah, što su Kranjskoj itd. priklopljeni, iz Medjumurja, iz vojničke krajine.

Nikada, gospodo, od kako nam Habsburgi kraljuju, na saboru hervatskomu nije bilo više od trećine one kraljevine hervatske, koju su otci naši Habsburgom predali, a u ovom saboru nije zastupana ni četvertina naše domovine, koju je obitelj Habsburgah čovečjim i božjim zakonom deržana u podpunu uživanju ustava čuvati. Jer premda imamo prestolja pismo, u komu se naša braća graničari na ovaj sabor šalju, za da većaju o državopravnih odnošenjih naše domovine, sasvim tim kaže nam gospodin predsednik, da graničari imaju većati samo o odnošenju naše domovine naprama Ungarie i Austrie. Za kerstiti to postupanje, za kerstiti postupanje, koje najednom mestu pobija ono, što je u isto vreme na drugom mestu ustanovilo; za kerstiti to postupanje Austrie, hervatski jezik ima herpu rečih, nu ja neću ni jednu izustiti, nego samo napominjem, da su ona oba odnošenja naše domovine najjasnija, i da ona na našu braću graničare ni malo nespadaju, dok oni kako Austria kaže, ostaju, a kako sav drugi svet vapije, dok naša braća graničari pogibaju pod kervničkim štapom slepe, kervju narodah pobesnile samovolje austrianske.

Kada je dakle bio taj kraljevine hervatske sabor, koji je našu domovinu podložio Ungarii. Nikada.

Može li sabor u komu su nekolike županie zastupane, celu kraljevinu, sav narod u sužanjstvo odsuditi. Ako izuzmete Austriu naprama Hervatom, to je, gospodo, za sav ostali svet nespodoba.

Ali ovo Austria veli, da ona ovaj sabor sazivlje na temelju ugarskoga zakonskoga članka 58 od godine 1790./1. Taj članak ugarskoga zakonika dopustja saboru hervatskomu većati o nekakovih municipalnih pravih, to će po hervatski reći o samih povlasticah. Povlastica je milostinja, koju onaj, koji ju je dao, ako se sam svojevoljno neobveže, bez povrede prava može, kad mu volja, ukinuti. Ako se na I. sečnja 1527., kad no otci naši izabraše Habsburge za naše ustavne kralje, nije znalo za nikakove povlastice Ungarie ali Austrie naprama Hervatskoj, nego se znalo i u ugovoru ustanovilo o pravih souverenih ili vladarstvenih neodvisne kraljevine Hervatske; ako se god. 1527. nije znalo za 58. članak ugarskoga zakona od god. 1790./1.; ako se Hervati nisu odrekli svoje neodvisnosti i samostalnosti deržavne; ako im ta svojstva nije Ungarska oružjem otela: kako se izvergoše naša vladarstvena prava u same povlastice, kako ostade Hervatska udom Ungarie, kako padoše Hervati pod zakone Ungarie. Na sva ta pitanja odgovara Austria, pozivljuć se na onaj članak ugarskoga zakonika: Austria kaže, da je ona ne samo našu domovinu raztergala, proneverila, nego da je ona i ostavši komad Hervatske. bezbožno pogaziv sva sveta prava naroda hervatskoga, tudjincem podložila, zašužnjila, pa na mesto da prizna i popravi nepravdu i bezbožje svoje naprama narodu hervatskomu, Austria nam se evo podrugiva, i kaže, da je njezina tverda namera, Hervate i prava Hervatah i nadalje tlačiti. Neka nam se Austria ruga, i pravo je, jer dok neima životinje, koju ćeš budi samo triput pedepsati, a nijednom nenadariti, narod hervatski žertvova se trista godinah za Austriu, pa za sve svoje žertve ovaj narod dobi od Austrie glupost, sužanjstvo, siromaštvo; narod hervatski učini Austria za svu njegovu vernost, za sve njegovo požertvovanje, ruglom narodah.

Neka nam se Austria ruga, ma neka pazi, da se kocka neokrene, neka pazi, da na nju ruglo nepadne. Narod hervatski sačuvao si je u svih nevoljah, koje nepravedno terpi od Austrie, još jedno neprocenjivo dobro, a to je: vera u Boga i u svoje desnice. Narod hervatski veruje, bez da mu itko kaže, da je providnost njemu, koji je tristagodišnje sužanjstvo Austrie preživio, njemu, koji se je u duhu keršćanskom za druge vazda žertvovao, lepu budućnost odredila; narod hervatski veruje, da tu budućnost, to poslanstvo, nebude odkaživati Austria, nego Bog i Hervati!

Prava narodah sveto je i nedvojbeno načelo...

Prava narodah sveto je i nedvojbeno načelo, da rat dokida sva pervašnja odnošenja medju narodi. Neću se pozivati na pravnike poimence, jer su to muzi i razumni i pošteni, a takovi su u očih naših protivnikah sablazni, nu ja ću dokazati, da se i naši protivnici u činih, u životu, čversto derže onoga načela Habsburg Ferdinand I. zvao je kroz svoje zastupnike Sulejmana velikoga svojim otcem: u onom političkom koraku nebiaše ruglo, koliko bi u sličnom danas bilo, jer Isusovci još onda nisu bili izmislili naslov kralj "apostolski".

Ja sam navlas tražio po pismih i ugovorili, nebi li našao, da je Ferdinand I. onaj čin svojih zastupnikah pogazio, ali da se car turski onomu naslovu odrekao, nu dosada nemogoh to nijedno naći. Koliko stoji vladarom do naslovah vidimo i danas u Italii, vidimo kod onih vladarah, koji i prazne naslove upotrebljivaju. Ako dakle Austria nije uverena, da su čari turski usled ratah izgubili svako pravo na onaj naslov, ja bi rado znati, kako bi gledala, i što bi ova Austria radila, da bi se turski car podpisao carem Turakah, i cara austrianskoga te apostolskoga kralja Ungarie otcem! Pa itako taj naslov, ta prosta ludoria nebi više škodila prejasnoj obitelji Habsburgah ni Austrii, nego li caru turskomu škodi naslov cara austrianskoga, naslov, kojim se ovaj zove kraljem Jeruzolimskim.

Ako bi dakle Austria u pravednu gnevu na onaj naslov Turakah barem merko gledala, što misli ta Austria, kako gledaju Hervati na njezino bezzakonje, kojim ona podlaže Hervatsku Ungarii, kad ona podlaže dobitnika u tristagodišnjih ratih uprav onomu, tko u svih ratih nadvladan biaše. Tko bi rekao, da je onaj naslov samo za se propustio Ferdinand I., pa da se on na nikoga drugoga neproteže, taj bi izustio načelo, koje, osim Austrie i nekojih Magjarah, sav svet priznaje, načelo da se svatko samo svojimi rečmi i ugovori obvezuje, a to će reći, da jedan naraštaj naroda nemora obderžavati ugovor kao takov, što ga je pervašnji naraštaj sklopio, nego da on može onaj ugovor, kao što se s njegovom koristju slaže preinačiti ali posve ukinuti. Kako čovek naprama čoveku, tako je osoba i narod naprama narodu, i deržava naprama deržavi. Recimo dakle da je ikada medju kraljevinom Hervatskom i Ungariom zakonito obstojalo ikakovo odnošenje pervenstva ali podložničtva, ja nedokučujem kako da to odnošenje nije prestalo usled tolikih dobitjah, što smo ih nad Ungariom vazda imali.

Zaboravimo sve pervašnje naše rate proti Ungarii, te se spomenimo samo onoga od god. 1848. Jer se našlo u Ungarii ljudih, koji govoriše, da žele Hervatom u vlastitoj njihovoj kući gospoditi, a zazbilja nastojaše i danas nastoje rusku knutu na adriatičko more protegnuti, u ovoj dvorani zaključen je i usled onoga zaključka vodjen je rat proti onim ljudem i njihovim nameram.

Jest, jedni vele, Hervati su rat zaključili i vodili proti Magjarom, ali Hervati nisu Magjare nadvladali. To su, gospodo, reci nekojih Magjarah, koji neznadu što govore, to su reci i Austrie, koja će sve radje priznati, nego li da je ona Hervatom dužna svoj obstanak. Da nebudu Magjari godine 1848. na Hervate nasertali, drugimi rečmi, da se nebudu onda Hervati na oružje ustali, već u serpnju 1848. god. nebi se bilo znalo za Austriu. Od 13. ožujka 1848. do ona doba, kadno hervatska vojska zaprednjači u vernosti prama zakonitu kralju, znamo kako biaše s Austriom i austrianskom vojskom u Italii i drugde. Jedan glas razlega se po svoj Europi, glas, da se Austria razpada pod bremenom opačinah svojih, i nebiaše duše, koja je za ovu deržavu marila. Da onda nebude Hervatah, narodi austrianski nebi bili imali drugoga posla, nego preurediti se kako za dobro najdu; da budu Hervati i Ungarci složni, oni bi se bili na razvalinah Austrie kao neodvisna deržava ustanovili, proti ovoj deržavi osim Rusie nitko ništa nebi bio imao, a mi svi složni nebi se ni Rusie bili bojali, pače bili bi i pod njezinimi zastavami, i ako bi bili trebovali, u svoj Europi pomoć našli.

Nu kad se sabor hervatski izrazi za svoga zakonita kralja i za svoju samostalnost narodnu, kad vojska hervatska poherli na razboj za svoje pravo i za svoga kralja, onda se stvari austrianske okrenuše, onda bo se vojska austrianska osvesti i nastoja osvetlati čast fvoje zastave, onda narodi Austrie, koji još nebiahu i poslednju iskru pouzdanja u Austriu izgubili, sgernuše se oko svoga zakonita vladara, onda narodi Ungarie, što no ih je Austria Magjarom žertvovala, pristadoše uz Hervate, — onda bivše razpadanje Austrie postade samo bolestju, koja se lahko izlečiti mogaše i koju za izlečiti uz našega zakonita vladara svakolika Europa biaše makar na kakove žertve pripravna. — Zaključak sabora hervatskoga nadvladao je, satrao je Magjare! magjarska pobuna biaše već u lipnju sasvim uništena, a od onda do Vilagoša traja samo pustošenje i siromasenje Ungarie, traja samo klanje i davlenje narodah one zemlje; od sabora hervatskoga počev, mogaše se samo dete u diplomacii i politiki nadati uspehu magjarske pobune.

Nu Austria, dok se oćutila sigurnom, zakle se proti Hervatom kako i proti Magjarom. Znamo da naša krajina nije drugo nego jedna velika oružnica, pa tako znamo da su graničari izuzev desetak tisućah puškarah bez praha i olova, upravo goloruki u Ungariu išli, a to jer Austria biaše sve oružje i trativo iz Hervatske izvezla, te Hervate u očitu smert pustila; nu Hervat je kroz Ungariu i goloruk prošao, a taj dogodjaj netrebuje tumačenja: Bog čuva mučenika Hervata proti izdajstvu i bezverju Austrie! Dopustite mi nedokaživati ono što sav svet zna, dopustite mi zamučati da je Austria hervatski rat proti Ungarii iz prave, iz zakonite brazde izvela, da je Austria svojim tlačenjem svu Ungariu pod oružje nagnala, hoću da rečem da su Hervati, po krivnji Austrie, ne samo proti zaslepljenim i nepravednim Magjarom, kao što biaše namera Hervatah, nego proti svim narodom Ungafie vojevali. Reći, da Magjarom nismo rat navestili, znači na kralja Hervatah, ne na Hervate krivnju bacati; pozivati se na vojsku austriansku i rusku, hoće reći o deržavnoj zajednici ništa neznati, hoće reći priznati da Magjari u tudjoj zemlji iz milosti drugih stanuju, a to jer Turčina iz Ungarie nije izterala magjarska, nego tudja vojska. Narod hervatski odlučio je i vodio rat proti Magjarom, Austria i Rusia biahu naši saveznici, kojih, da nebude izdajstva Austrie, mi nebi bili trebovali. Kako dakle da Austria u perkos dogadjajem i godine 1848 o odnošenju Hervatske naprama Ungarii dvoji. Gospodo, da bi nam makar tko izvan Austrie pravicu krojio već bi davno bila istina priznana da je Ungaria podložna Hervatskoj; nu evo drugačie postupa otčinska Austria sa svojimi vazda vernimi Hervati. Salcburg ima samo jednoga gospodara, a za narod hervatski Austria nezna, da li on spada pod Austriu, koju su Hervati iz ništa velikom učinili, ali pod Ungariu, koju su oni oružjem nadvladali.

Nu, gospodo, ja se nečudim da Austria o odnošenju naše domovine naprama Ungarii samo i vazda sumnja, kad Austria gleda da narode Ungarie potlači, da jim koji kus slobode otme ali uzkrati, ja se toj sumnji ni malo nečudim, jer dosad vazda zavad"še se Hervati u takovih prigodah s narodi Ungarie; vazda Hervati Ungariu nadvladaše, i vazda Austria Hervate i Ungariu stegnu u svoje obično sužanjstvo. O tomu se gospodo i sada radi, to je sverha ove austrianske zapovedi, i da bude Austria znala da mi nećemo Magjarom rat navaliti, ovoga sabora nebi ni bilo. Ali ja se nadam, da su se Hervati osvestili, i da oni niti će već vojevati za svoje sužanjstvo ni za despociu Austrie.

Nu koliko se nadam toliko se i bojim: nadam se u plod tristogodišnjega izkustva Hervatah u Austrii, a bojim se potajnih spletakah. Još nitko, gospodo, nenadvlada Hervata oružjem pa itako Hervat ostade najdolnji: Hervat leži žertvom spletkah. Ja se spletke nada sve bojim, ja se bojim da ćemo mi, dosad uzderžavši Austriu desnicami, ovaj put uzderžati despociu našom ludošću.

Zašto bi, velim, mi popustjali od naših zakonitih i svetih pravah...

Poslie toliko govorah, kojih znanosti i veštini ja se iskreno klanjam, a kojih otačbeničtvo želim nasledovati, ja počelac u — budi rečeno — parlamentarnu životu, scenih za nuždno ovom prigodom spomenut" ovo što kazah.

Ja kazah, da Austria neima pravo nas pozvati na pretresivanje naših medjunarodnih odnošenjah naprama Ungarii; da Austria ovom nezakonitom zapovedju neradi o pomirenju našemu s Magjari, nego upravo o zavadnji; da mi nijedno zlo, dolazilo ono prividno od kuda mu drago, dok smo s Austriom, nesmimo nikomu nego samoj Austrii pripisivati, ali, da sasvim jasno kažem, mi, ako nas razlog vodi moramo kazati da nam je sve one nepravde, koje preterpismo i koje terpimo i od Magjarah, sama i glavom Austria počinila. Gospodo, nije Magjar našu domovinu izudio, nije Magjar narod hervatski pobarbario, potudjinčio i zasužnjio, netruje nas danas Magjar u Sremu, u vojničkoj Krajini, u Dalmacii, na Reki, rečju po svoj našoj domovini: — nikakovo zlo nije nami Magjar s ovu stranu trista i trideset i četiri godine učinio, on nam ga nečini ni danas, nego sva naša nesreća dolazi od same Austrie. Time ja nevelim, da nam je Magjar ikada priatelj bio, nu ja kažem da dok je Magjar pod Austriom kako i mi, dotle on od nas nemože ništa oteti, dotle nam on nemože nikakovo zlo učiniti, ako ga verolomna Austria nepomogne; ja kažem da je naš kralj dužan štovati prava kraljevine naše isto tako kako i ona Ungarie. Napokon ja kazah da bi bila ludoria da mi upropastjeni tražimo nevoljnika kakov smo i sami, za da s njime u družtvu plačemo i pogibamo, nego da nam najprie valja od našega kralja zahtevati, neka nam on naša prava i našu domovinu povrati. Jer kad Magjari, oružjem nadvladani, oružjem izgubivši ustav, neće da popuste od svojih historičnih pravah, zašto bi mi, mi narod koga Austria nikada nije nadvladala, zašto bi, velim, mi popustjali od naših zakonitih i svetih pravah.

Kad sam se javio da želim govoriti ob ovom pitanju što no ga bez obzira na zapoved austriansku pretresujemo, onda biahu dva predloga u toj stvari: predlog osrednjeg odbora, i predlog zastupnikah grada Zagreba. Moje tverdo osvedočenje biaše već onda, a jest i sada, da nas onaj pervi predlog vozi na berzih kočiah, a onaj drugi na železnjači u Rajhsrath. Razlog toga moga straha i obsvedočenja kratak je: ja opetujem da Austria za naše ugovaranje nemari, da će ona, dok bude mogla, s nami i s narodi Ungarie raditi polag svoje samovolje a ne polag naših pravah; ja ponavljam da Austria ne o pomirenju nego o smutnji radi; ja izpovedam, da dok Austria stoji, mi se s narodi Ungarie na temelju bilo koga onih predlogah ne možemo sdružiti, nego samo ako dobro nepazimo, zavaditi; ja očitujem da ćemo se mi smutnji s narodi Ungarie samo onda u današnjih okolnostih ukloniti, ako se u nikakove uvete sdruženja neupustjamo; ja se bojim da kad bi za uvet sdruženja ustanovili, da mi na Dunaju, na Dravi i na Muri s narodi Ungarie u petdesetih godinah samo jednom stada zajedno napajamo, bojim se, velim, da bi nas i uz taj uvet Rusia i njezino u ovome poslu slepo orudje, Austria zavadila; ja izjavljujem da dok smo mi s narodi Ungarie zavadjeni, dotle je Austria naprama nami svamoguća, dotle nam svima ona može bilo iz Rajhsrata, bilo iz svojih uredah bez svakoga straha zapovedati; ja vas, gospodo, prosim promisliti, što će biti kada dojdemo da ustanovljujemo uvete sdruženja mi koji smo već i u samu načelu o sdruženju evo na više stranakah razcepani; što će biti kada i peštanski sabor o toj stvari svoje mnenje kaže; ja vas prosim spomenite se ovakova ugovaranja godine 1848., ugovaranja iz koga se rat izlegao. Sto se moga mnenja u pogledu medjunarodnih sdruženjah tiče, ja u izreki njegova veličanstva Franje Josipa, u izreki "složnimi silami" nalazim najsvetie načelo, koga valja da se svi narodi derže. Jer kao što su se nekoja prestolja zaklela proti slobodi i sreći narodah, tako treba da se i svi narodi bez svakoga obzira na imena i na bilo koje izvanjske kakvoće, u svesti, da su svi detca otca nebeskoga, slože za dohervati navalam svojih nepriateljah.

Nu u družtvu našemu s Ungariom, u današnjih okolnostih, sve da bi ono sdruženje od nas i od Ungarie stalo, ja se ni iz daleka nenadam onoj sreći, koja nam svim predstoji i koja je nekoje nas žalibože kroz maštu zaslepila.

Jer da bi družtvo već kao takovo sreću davalo ali povećavalo, ovo dvanaest godinah što smo sdruženi sa svimi narodi Austrie, morali bi najsrećnii biti, pa tako znamo da je upravno protivno. Zašto to. Zato jer buduć nas svaki po sebi nije ništa imao osim sužanjstva, ni svi skupa nemogosjno drugo imati nego samo sužanjstvo. Zada družtvo blagoslovom postane, treba da svaki drug ponešto ima i u družtvo donese: dva bolestnika, složila se kako komu drago, budu ostati dva bolestnika, a nebudu postati jednim ali upravo dvama zdravimi ljudmi; dva siromaha složila se i sdružila kako komu volja, budu ostati dva siromaha, a nebudu onim sdruženjem obogatiti.

Što ima danas Hervatska. Ono što i Ungaria. A što ima Ungaria. Ako izuzmete nekoliko stotinah milionah forintah što ih ima manje, i nekoliko stotinah tisućah prosjakah što ih ima više, Ungaria danas ima ono isto što je imala i prije 6 godinah; ona ima manje negoli Voralberg, a to jer je Austria Ungariu i Hervatsku tako zamutila, da onaj koga obseria ne vara mora izpovediti, da se hoće čudo većje od svih dosaašnjih čudesah za osloboditi ove zemlje od propasti ali barem od nesreće, kakovu u svome mučeničkom životu dosad još nisu imale. Time, gospodo, ja velim da treba prie svega da dobijemo i mi i Ungaria naš podpun ustav i da nam taj ustav ujamče velevlasti. Kada se to sbude, mi ćemo se sa svimi narodi Ungarie za dvanaest ura pogoditi. Ali, nekoji možda misle, da se nepristoji iskati jamstvo ustava od velevlastih, a ja kažem da mi, ako smo naprama našemu kralju iskreni, upravo moramo to jamstvo iskati. Jer ako sutra podpun ustav dobijemo, tko nam jamči da ga Austria prekosutra neće pogaziti. Upitajmo tristagodišnju prošlost našu, pa nećete od mene odgovor očekivati. Austria ona o kojoj ja govorim, jačja je i od našega kralja. U ovom jamstvu naš kralj nebude gledati naše nepoverenje, nego upravo našu ljubav do njega, a nepoverenje u Austriu koja nas upropastjujuć i njega upropastjuje. Ovakovo jamstvo nije neobično u Austrii. Jer ugovor medju Rudolfom i Bočkajem ujamčiše svi Protestanti Austrie. U onakovih okolnostih još nebiaše po prestolje sramotniega jamstva. Ugovorn medju Ferdinandom II. i Betlenom ujamči Mletačka republika. Papa i kraljevine Španjolska i Francezka. Kad je Turska narodom što ih je ona oružjem zauzela, sigurnost i jamstvo za ustav dala, zašto nebi naš kralj takovo jamstvo dao nami koji nismo oružjem dobiveni, nami koji ono jamstvo na temelju grozne prošlosti bezuvetno trebujemo.

Jedni priznavaju da sada neimamo ništa mi ni Ungarci, nu misle da ćemo dobiti ako se sdružimo, a to jer ćemo, oni vele, postati jačji, pa će nas se Austria bojati. Tako govoriti hoće reći sama sebe varati, hoće reći neznati povest našu. Nije li se bila despocia austrianska, u svoj ondašnjega vremena strahoti protegla po zemljah naših za Leopolda I. i za Josipa II. Nije li posle francezkih ratah do god. 1848. naš ustav samo na toliko obstojao, na koliko se Austrii svidelo da ga nepogazi.

Netlači li nas evo dvanaest godinah despocia austrianska. Jest, odgovaraju oni, tako biaše, tako i jest, ali prestalo je i ono tlačenje pa bude i ovoga nestati. To i ja verujem, nu ja ujedno kažem, da niti je pervašnje tlačenje dokinjeno, niti se bude ovo sadašnje dokončati iz straha pred nami i Ungarci, nego iz izvanjskoga straha, iz straha pred Evropom. Jer da se nebude rat poradi nasledstva u Španjolskoj zavergao, nikada nebi bila kod nas i u Ungarii prestala despocia Leopolda I.; da nebude velikoga ustanka francezkoga, niti bi bio Josip II. onako naglo umrao, niti bi bila njegova despocia prestala; da nebude Carbonarah, Rumunjah, Gerkah i serpanjskoga prevrata francezkoga, car Franjo nikada nebi bio naše sabore sazvao; da nebude prevrata francezkoga od god 1848. nikada nebi bila Ungaria dobila one zakone što jih je onom prilikom bila ugrabila, pače bili bi se Austrianski beamteri, koji pod imenom upraviteljah županijskih biahu svu zemlju pritisnuli, još većma razkopitili; bile bi se Austrianske mitnice, kojih znamo da već jedna biaše na ungarskom zemljištu, još većma pomnožale; bile bi se austrianske trafike, kojih već god. 1846. biaše i u Pešti, još većma razprostranile; jednom rečju da nebude francezkoga pokreta od god. 1848. ustav naš i ungarski, bio bi bez prolitja i kapi kervi propao; a da nebude Magente i Solferina, nebi se danas znalo ni za ove prazne ukaze koje nam za ustav prodaju, nebi bilo ni ovoga ni Peštanskoga sabora.

Da nas nije Austria do godine 1848. više tlačila, uzrok je da onakovo postupanje biaše po nju koristnije, a ne da se je ona nas bojala. Ali, vapiju jedni, još nikada nije bilo tako strašna tlačenja kakovo je ovo današnje. Da što, jer pod pervašnjimi tlačenji mi nismo živili, a da bi se ustali otci naši, oni bi nam znali svašta kazivati o onih vremenih, kadno naši Kerčki Frankapani, naši Šubić Zrinski biahu za buntovnike proglašeni i udavljeni samo zato, jer se Nemcem htelo hervatskih imanjah.

Ali, drugi vele, odsele neće bivati kako je dosada bivalo: Evropa vidi da se je Austria preživila, pa se ona mora preporoditi kroz Magjare, ali da na njezino mesto mora stupiti deržava nova, i ta je deržava, kažu, magjarska. Magjari imaju priklonost ćele Evrope, pa, bili s Austriom, bili o sebi, oni budu slobodni ostati. I ja uvidjam da se je Austria preživila; da je ona, kakova je danas, ne samo suvišna i bezkoristna, nego upravo škodljiva za Evropu; nu ja sudim da Austria, koja kao nemačka evo dvanaest godinah životari, kao magjarska ne može ni pet godinah doživeti. Ja velim da Magjari, kakovi su danas, i kakovi sva je prilika budu do smerti ostati, niti mogu dobiti ljubav koga naroda ni ikoje vlade. Istina, kako godine 1848., tako i sada, dok dotica novca, novinari pisaše za Magjare, pače i pojedini ministri pokazivaše im se prijaznimi, ali od piskaranja i čeverljanja do valjane pomoći velik je korak, to" je korak koga niti je tko za Magjare učinio, niti će ga, strah me je, dok Magjari ostanu ovako zasukani, ikada učiniti. Evropa bo uvidja da Magjari žele samo u tlačenju narodah Austriu izmeniti, Evropa zna da svaki na iztoku Evrope zasužnjeni narod za rusku knutu dozriava, Evropa zna da se kroz sužanjstvo na njezinu iztoku i na zapad sužanjstvo primiče.

 

Mi svi želimo osloboditi se od jarma bilo čijega, a neželimo jarme menjat...

 

Istina je, jedni kažu, danas o nas nestoji sdružiti se s Ungariom, nu izjavimo samo da se želimo s njom sdružiti, pa ćemo tim dobiti po svoj Evropi moralnu snagu. U tih rečih sakriveno je nešto; evo što: kako god. 1848. bila bi Evropa Ungariu za deržavu samostalnu priznala, da se nebudu narodi Ungarie proti Magjarom digli, te da nebude Evropa opazila, da je uz gospodstvo Magjarah Ungaria druga, samo što manja Austria, tako i danas da bi svi narodi Ungarie i mi Hervati složni bili, nas bi sve Evropa priznala za baštinika Austrie. Magjari su do nedavno po Evropi u tu sverhu trubili, i dokazivali da su svi narodi domaći im i susedni za njih; oni su dokazivali po inostranih novinah da se mi Hervati kajemo za grehe 1848. god. i da smo, kako i svi narodi Ungarie, dušom i telom pripravni baciti se u milost i nemilost Magjarom pred noge. Magjari su dokazivali po novinah, da mi Hervati nismo drugo nego herpa prosjakah, koji bi bez pomoći Magjarah od gladi pomerli. Ja sam uveren, da kod toga piskaranja biaše i Austria zastupana, nu itako da budu Magjari razumili pravo stanje stvarih, Austria nam nebi bila mogla onim piskarenjem po izvanjskih novinah ni malo naškoditi. Kakovo je to današnje stanje stvarih kod nas i u Ungarii. Ako smo razumni i iskreni mi moramo izpovediti, da biahu i da jesu svi narodi Ungarie, kako i mi pripravni, sdružiti se makar s kime, za izbaviti se današnje nevolje; nu, gospodo, mi moramo takodjer priznati, da i mi i svi narodi Ungarie o gospodstvu Magjarah sasvim onako sudimo, kako i o gospodstvu Austrie: — mi svi želimo osloboditi se od jarma bilo čijega, a neželimo jarme menjati Kako bi se bili imali ponašati Magiari, da budu ovo stanje poznali, i da im bude stajalo do slobode i vlastite i naše.

Bez dvojbe, oni bi bili morali pred licem Evrope svetčano prosvediti proti onim piskarom koji huliše nas i ostale narode; oni bi bili morali svetčano prosvediti proti onom austrianskom ukazu, koji zapoveda, da se ima odnošenje Hervatske naprama Ungarii ustanoviti; oni, Magjari, gospodo, bili bi morali proglasiti, daje dogadjaji 1848 svaki savez medju nami i njimi prestao; napokon, Magjari bi bili morali u pervoj sednici svoga sabora to sve svetčano izjaviti, te jednakost svih narodnostih Ungarie proglasiti. Kako bi danas mi svi stajali, da budu Magjari tako učinili. Gospodo, mi bi već davno bili naš podpun ustav dobili, mi bi danas Austrii zapovedali. Jer sabor peštanski priznav ravnopravnost narodah Ungarie, bio bi Austrii onaj strašni mač iz šakah oteo, onaj mač, koga s ludosti i s nepravednosti Magjarah može Austria Magjarom svaki čas na vrat spustiti; onim korakom bio bi sabor peštanski u samoj Ungarii deset milionah serdacah proti Austrii dobio; odbiv Hervate od sdruženja u današnjih okolnostih, peštanski sabor bio bi kod nas uništio one ljude, koji su i godine 1848. Magjare na zlo naveli, pa ih i u propast rinuli, te bi se mi, danas razcepani, bili svi složili s narodi Ungarie proti Austrii; jednom rečju, da budu Magjari poznali današnje okolnosti, pa da budu razum i pravednost sledili, mi i oni, kod kuće sigurni, bili bi svu snagu proti Austrii naperili, a toj snagi despotička Austria nebi mogla odoleti, nego bi bila morala drugačie ubrazditi.

A kamo dovedoše Magjari svojim dosadašnjim postupanjem nas i sebe. Razgledajmo se i vidimo što radi Austria s nami i s njimi, pa nam netreba drugoga odgovora. Zašto radi Austria tako derzovito kod nas i u Ungarii zato jer zna da smo i mi i narodi Ungarie nesložni i medju se kod kuće, i jedni s drugimi izvan domovine. Mislite li da je ono malenkost što rade Rumunji i Slovaci, mislite li da je to poslednji napor izdišuće Austrie. Ja vam, gospodo, kažem, da je u onomu i u njemu kod nas sličnu pletivu Austria samo sredstvo, a pravi početnik onoga pojava nije Austria nego Rusia; ja vam kažem, da bi se rusko pletivo kod nas i u Ungarii samo onda opazilo, kad bi Austria i Magjari popustili od svoje nepravde i od svoga nasilja, a ovako Austria i Magjari sakrivaju, podpomažu, razširuju rusko rovanje na iztoku Evrope. Jer u današnjih okolnostih, Evropa mora pravo dati i Slovaku, i Rumunju, i Hervatu iztočne cerkve, i ostalim narodom na iztoku Evrope, kada oni plaču na nepravdu, koju terpe poradi verozakona, poradi narodnosti. Evropa uvidja tu nepravdu, uvidja da ona dolazi neposredno od Austrie, od Magjarah i od Turakah; nu,. gospodo, Evropa nezna, da u stotini onih, koji se tuže, jedva dva govore iz obsvedočenja; Evropa, velim, nezna, da se oni ljudi i narodi zato tuže, jer ih je na to i tako Rusia naputila. Dok bi prestala despocia Austrie i nepravednost Magjarah i Turakah, nestalo bi i onih tužbah, nestalo bi i ruskoga trovanja po ovih zemljah.

Nu Magjari su naškodili sebi i nami kroz ono hulenje, koje su proti nami u izvanjskih novinah razširili. Gospodo, Hervatska je zemlja klasička, ona je bliznica Italie. Evropa vidi u Španjolskoj i u južnoj Italii na što može zla uprava, opaka vlada narod i zemlju nagnati; Evropa zna, da je narod hervatski siromašan samo zato jer je osiromašen; Evropa zna takodjer, da je takov svaki narod koj pod despociom čezne, koj neuživa plod svojih žuljah, koj je po vladi nateran na sami živinski život; nu Evropa nije mislila, da se naš narod za nekoliko tisućah forintah Magjarom prodao; to Evropa nije mislila dok joj Magjari nekazaše. Tom neistinitom i nepristojnom izmišljotinom nahudiše Magjari sebi i nami, oni odbiše Evropu od sebe i od nas. Jer sad Evropa pita: Magjari, ako ste vi Hervate za nekolike tisuće forintah kupili, ako Hervati nemogu sami o sebi živiti, što vi mislite, što će Hervati onda učiniti, kada im Rusia svoju kesu razmersne. I zbilja, gospodo, vi koji narodu obećavate u sdruženju s Ungariom zlatna berda, vi koji puku kažete, da budu prestati štibre a nastati jeftinoća u svemu, vi, gospodo, koji tako radite, što ćete učiniti i kako ćete se pred narod pokazati kada tko dojde i kaže istinu, da u Rusii neima zemljarine nikakove, kućarine nikakove, tecivarine nikakove. Na ta pitanja netreba odgovora: Magjari svojim dosadašnjim postupanjem pletu, bezda i sami znadu, knutu za se i za nas; Magjari odtiskuju slobodu i sreću od sebe i od nas; Magjari proigraše ljubav i priklonost Evrope za se i za nas.

Gospodo, ja najradje mučim, nu kad govorim, ja govorim kako mislim i ćutim. Sve zlo, koje ja ikomu želim, neka Višnji na me obori; nu ja kažem, da se je ovaj magjarski sabor već u pervoj sednici preživio, da seje preživio onaj čas, kad nije proglasio jednakost narodnostih Ungarie. Samo na ovaj način bili bi se Magjari mogli s domaćimi narodi pomiriti, pa ovako za srećnu budućnost jamstvo dobiti. Već sada, učinili oni što im drago u tom pogledu, ništa im nebude pomoći, sve bo se bude smatrati za čin, koji im je nužda otela, a ne ljubav pravednosti rodila.

Ja nerazumim, što hoće da kažu oni, koji vele da kraljevina Hervatska, kraljevina pet stoletjah perkosivša iztoku i zapadu, nemože o sebi, neodvisna stajati. Nijedan narod nemože bez drugih narodah obstati, pa itako svako selo može kao ne¬odvisna deržava biti. Narod francezki, narod u trih stranah zemlje deržeći svoju slavodobitnu zastavu razvijenu, i taj narod trebuje drugih narodah, a itako San Marino i mnoge druge deržavice obstoje takodjer i živu u sreći i slobodi. Ali kako mogu tako male deržave životariti, dok se kojoj velikoj zemlji pohteje, one su deržavice odmah njezine podložnice! U deržavah je, gospodo, kako i u obiteljih: ona je obitelj doista bogatia, koja broji pe tero čeljadi, pa ima petdeset vaganah žita, negoli ona, koja broji sto dušah, a ima dve stotine vaganah žita. San Marino je ne samo slobodan nego je za mnogo i mnogo bogatii od Austrie, on bo uz neznatnu štibru svake godine ima znamenit suvišak, a ovoj na prostoru i broju pučanstva velikoj deržavi nikada nedotiče prem velike daće od narodah pobire. Ako gledam na snagu, ja neznam što bi rekao o razmernoj snagi ovih dvih deržavah, nu znam da je Austria za uzderžati domaći mir trebovala pomoć od velevlasti, a San Marino još nikada nije tudju pomoć trebovao za urediti ali uzderžati svoje domaće stanje. Kako medju ljudi, tako i medju deržavami, negleda se na samu jakost, jer drugačie slabii bi već davno bili podavljeni od jačjih; drugačie već se davno nebi znalo za Švedsku i Dansku, za Belgiu i Holandiu, i za mnoge druge deržave, koje znamo da obstoje. Deržave su, gospodo, Francezka, Englezka i Rusia, a drugo su, kao deržave budi kakova upliva, samo imena, pa ako se izmedju onih trih gorostasan dva slože proti tretjemu, i onaj će tretji, bio on kojgod, propasti.

Ali zašto bi u vetar govorili: neće Austria, neće Evropa da mi Hervati budemo neodvisni, da budemo samostalni. Što Evropa misli što li Austria, ja neznam; nu ja znam da kad bi bilo na onu Austrie, niti bi se danas znalo za kraljevinu Gerčku, ni za deržavu Rumunjsku, ni za kraljevstvo Italie. Ja neću da dokažem da će Hervatska doista biti deržavom o sebi, nego samo velim da naša domovina, kako nekada biaše, tako i danas može biti samostalna; ja htedoh dokazati da mi, ako smo muzi slobode i napredka, moramo nastojati da našemu narodu izbijemo iz glave onu veru koju mu je Austria i Rusia narinula, veru kao da smo mi, uzderžavatelji Austrie, tako slabi da ne možemo drugačie nego kao bilo čiji robovi živiti; mi moramo Hervatom kazati da je sužnju jednako u amerikanskoj republiki i u austrianskoj ali ruskoj despocii.

Evropa će se braniti od te svoje propasti, a mi s narodi Ungarie stojimo na pogazu toga strašnoga rata...

Gospodo, moje razmatranje ustavlja se kod predloga gospodina Kvaternika. Ja sam za ovaj predlog. Ja sam zanj jer sudim da on sam može pružiti i osigurati slobodu i sreću našu, slobodu i sreću Ungarie, te obstanak i veličanstvo obitelji Habsburgo Lorenah; a sam za taj predlog jer sam uveren da se samo polag njega, ako iole pazimo mi i narodi Ungarie, nemožemo posvaditi; ja sam za taj predlog, jer je on osnovan na sdruženju naše domovine s Ungariom samo u skupnu zakonitu kralju, pa u sjedinenju serdacah i desnicah; ja sam za personalnu uniu s Ungariom, jer sam osvedočen da kako Belgia sa Holandiom, Francezka s Talianskom, nemože biti u realnu družtvu, tako nemožemo ni mi s Ungariom; a kako one zemlje tako i mi, u političkom savezu možemo biti prijatelji i večnji saveznici; ja sam za taj predlog, jer sam osvedočen da ako se s Ungariom realno danas sdružimo, sutra se budemo s narodi Ungarie klati, prekosutra budemo skupa s onimi narodi jaukati pod štapom Austrie, sledeći dan izdihavati pod knutom ruskom, pa do koji čas pasti žertvom evropejskoga rata koji se mora izleći ako se knuta na more adriatičko protegne. Jer kako god Rusia nebiaše ni deržavom evropejskom dok nije Poljačku dobila, isto tako Rusia nemože postati zazbilja evropejskom velevlastju dok nedojde na Dunaj ili što je isto, na more adriatičko; a kada se to sbude, tada nestaje Evrope, pa ova strana zemlje postaje Rusiom.

Bez dvojbe, Evropa će se braniti od te svoje propasti, a mi s narodi Ungarie stojimo na pogazu toga straš¬noga rata: udarce i posledice toga hervanja nebude toliko ćutiti Evrupa. nebude ih ćutiti Austria koja ih nemože u današnjemu svomu stanju ni doživiti, nebude ih ćutiti ni Rusia, nego ćutiti ćemo ih mi i narodi Ungarie. Tim strahotam možemo se mi samo onda ukloniti ako se sa svimi narodi na iztoku Evrope pobratimo, hoću da rečem, ako sa svimi njimi politički, i samo politički savez sklopimo.

Evropa može se tomu dosad najvećemu i najžestjemu ratu samo onda ugnuti, ako ona sve narode na iztoku Evrope oslobodi. S toga ja sam uveren, da ako Austria za na veke nezakopa svoju despociu, te time ako ona uz privolenje ćele prosvetljene i napredujuće Evrope, i sveserdnom pomoćju svojih narodah konačno nereši iztočno pitanje, ja sam, velim, uveren, da će Evropa zakopati Austriu i despociu njezinu, pa će na njihovu grobu resiti pitanje iztočno, te urediti i nas, i Magjare, i sve naše susede onako kako se Evropi svidi; ja sam uveren da će to rešenje morati biti pravedno, naravsko, polag narodah, a to jer se Evropa drugačie nemože osloboditi pogibeli koja joj od severa preti.

Ali, velite, predlog g. Kvaternika nije moguće uživotiti. Austria ga, kažete, neće potverditi. Oni koji tako misle, nisu marili na ovaj sabor ni dolaziti. Ja, gospodo, neimam uzrok smert si želiti, nu nedao mi Bog dotle živeti, dok mi tko ne dokaže da je Austria ikada, ijednom narodu, isto dala s dobra, i da mu je ono što joj je nužda otela, đuglje uzderžala negoli je nužda trajala.

Nu, gospodo, mi znamo da je Austriu Evropa uredila u Italii, pa bi to isto moglo biti i kod ovoga našega pitanja; mi znamo da ima bivših vladarah koji bi danas nekadašnjim svojim narodom deset putah onoliko dali, koliko su oni narodi od njih zahtevali dan prie negoli su se prestolja onih vladarah srušila; to, gospodo, sve mi znamo; a Austria zna da je od onoga stanja u komu narod prosi, zahteva, do onoga stanja u komu narod neprima milostinju nego si sam daje, ne korak nego samo stopa; Austria zna, da su nastala vremena u kojih je narodom do prestoljah samo toliko stalo, koliko prestolja pokazuju da im stoji do pravah narodah, i da narodi na poziv prestoljah onako odgovaraju, kako se prestolja odzivlju na poziv narodah. U tomu znanju našemu i Austrie, te u ozbiljnosti današnjih okolnostih ja nalazim jamstvo da će Austria ali ovaj naš zahtev, ali svoju propast potverditi.

U ostalom, ja sudim, da mi nesmimo toliko gledati na hire Austrie koliko na sveta prava naše kraljevine. Kažimo dakle Evropi i kralju iskreno naša prava i naše potrebe, izpunimo deržanstvo Hervatah, otačbenikah, poklisarah i priateljah kralju, to, gospodo, učinimo, pa bio posledak koj komu drago, mi smo svu odgovornost s nas svalili, mi već neimamo ništa što bi nam Austria mogla oteti, a dali ni Austria nema ništa za izgubiti, na to neka pazi Austria (živio!)

Na vrh

 

22. svibnja 1992. godine - Republika Hrvatska primljena u članstvo Ujedinjenih naroda

Od prvih demokratskih izbora održanih u svibnju i lipnju 1990. godine, na kojima je apsolutnu pobijedu odnijela Hrvatska demokratska zajednica (HDZ), pod vodstvom dr. Franje Tuđmana, nad Hrvatsku se nadvila stalno prijeteća opasnost – rat, koja je dolazila iz Srbije i tadašnje takozvane „Jugoslavenske (čitaj: srpske) narodne armije“. Tijekom 1990. i 1991. godine vodi se diplomatska borba o ustavno - pravnom položaju Hrvatske i drugih tadašnjih republika unutar Jugoslavije. Kada je konačno bilo jasno kako je jedino mogući rasplet, raspad Jugoslavije, Srbija i JNA kreću u oružani napad s namjerom rušenja ustavnog poretka i okupacije Republike Hrvatske. Tijekom 1991. godine srpski odmetnici osnivaju takozvanu srpsku autonomnu oblast Krajinu, proglašavaju odcjepljenje od Hrvatske čineći zločine i kaznena djela.  Na Plitvicama pogiba Josip Jović,  u Borovom Selu srpski odmetnici ubijaju 12 hrvatskih redarstvenika, rat se rasplamsava u istočnoj i zapadnoj Slavoniji, Baranji, Banovini, Dalmaciji, Lici...

19. svibnja 1991. godine održan je Referendum na kojemu se 94 posto državljana Republike Hrvatske izjasnilo da Hrvatska napusti Jugoslaviju i osamostali se. Na temelju rezultata Referenduma Sabor Republike Hrvatske donio je 25. lipnja 1991. godine Ustavnu odluku kojom se Republiku Hrvatsku proglašava samostalnom i suverenom državom. Napadi srpskih odmetnika i takozvane JNA su sve žešći i do kraja 1991. godine gotovo 15000 četvornih kilometara (26,5 posto kopnene površine) Hrvatske je u rukama srpskog agresora. Svijet postaje sve skloniji ideji da Hrvatska bude međunarodno priznata. Posebnu ulogu u tom razdoblju ima papa Ivan Pavao II., koji priznaje voljenu Hrvatsku, kako je naziva, a 13. siječnja 1992. godine Vatikan je službeno priznao Hrvatsku državu. Do sredine siječnja 1992. godine to su učinile Slovenija, Litva, Letonija, Estonija, Ukrajina, Island, Njemačka, San Marino i Austrija, 15. siječnja 1992. g. Hrvatsku su priznale sve članice Europske zajednice a 22. svibnja 1992. g. Hrvatska je primljena u Ujedinjene narode (UN).

Primitkom Hrvatske u Ujedinjene narode, 22. svibnja 1992. godine, završio je dugi povijesni put priznanja Hrvatske države i s pravom se može ovaj datum i ovaj događaj smatrati povijesnim. Ono o čemu su sanjali naraštaji Hrvata postala je stvarnost. Ono što je do prije nekoliko godina bilo strogo i zatvorski kažnjavano postala je stvarnost. Hrvatska zastava vije se ispred zgrade Ujedinjenih naroda, ravnopravno sa zastavama drugih država svijeta. 

 

Govor dr. Franje Tuđmana, predsjednika Republike Hrvatske u prigodi primanja Republike Hrvatske u članstvo Ujedinjenih naroda 22. svibnja 1992. godine

„Gospodine predsjedniče,

Vaše ekselencije,

dame i gospodo!

U ukupnoj povijesti razvitka i međunarodnog položaja jednoga naroda ne može biti važnijeg događaja od priznanja njegove samostalnosti i suverenosti, i njegova primanja u svjetsku zajednicu ravnopravnih i neovisnih država, kakva je u naše doba Organizacija ujedinjenih naroda. Stoga mi dopustite da u ime hrvatskoga naroda i Republike Hrvatske izrazim najdublju zahvalnost za primanje u OUN:

- glavnom tajniku OUN-a g. Boutros Boutros-Ghali-ju;

- predsjedniku Vijeća sigurnosti g. Peteru Hohenfellneru i svim njegovim članovima koji su Rezolucijom 753 (1992.) jednoglasno preporučili primanje Republike Hrvatske u članstvo UN-a;

- i na kraju osobito predsjedniku ovog 46. zasjedanja Glavne skupštine, g. Samir S. Shihabi-ju, i svim sudionicima ove plenarne sjednice, koji su nam današnjom odlukom o primanju iskazali čast i povjerenje koje je Hrvatska jamačno zaslužila i koja će nastojati u potpunosti opravdati.

Ekselencijo,

štovani predstavnici slobodnih zemalja svijeta!

Današnjim danom Hrvatska je zadobila svoj međunarodni legitimitet. Njezina zastava, koja je svetost svakom hrvatskom čovjeku, jer je zbog nje bio osuđivan i proganjan u tuđinu, vijorit će se odsada slobodno pred zgradom OUN-a, i svuda po svijetu, s posvetom i međunarodnoga priznanja.

Hrvatski narod jedan je od najstarijih naroda sadašnje Europe. On ima pisane dokumente i biljege o svojoj nacionalnoj državnoj samobitnosti, te o pripadnosti zapadnoeuropskoj civilizaciji, od sedmoga stoljeća (n. e.) pa nadalje, u kamenu i na pergameni, u književnosti i umjetnosti, i što je najvažnije u svom duhovnom biću. Hrvatski narod može biti ponosan na svoj udjel u duhovnoj i tvarnoj kulturnoj baštini čovječanstva. Uzgred nije slučajno što je njezin mali dio nazočan i ovdje. Ulaz kojim prolazimo u dvoranu glavne skupštine Ujedinjenih naroda napravljen je od mramora s hrvatskog otoka Brača. U mojoj se domovini taj kamen smatra simbolom hrvatske opstojnosti. U njemu su se ogledali, tijekom mnogih stoljeća, svojim umjetničkim dijelima, najveći hrvatski kipari, a među njima i Antun Augustinčić čija se konjanička figura, "Spomenik mira", nalazi u parku iza ove iste palače Ujedinjenih naroda.

Od desetog do dvanaestog stoljeća Hrvati imaju svoje samostalno kraljevstvo pod narodnim vladarima. Povijesne mijene i nezavidan geopolitički položaj njihove zemlje - na razlučnici civilizacija zapadne i istočne Europe - uvjetovali su da poslije toga, od XII. do XX. st. (do 1918.) budu u zajednici s ugarskom i habsburškom krunom. Međutim, kako u toj, tako i u kasnijoj jugoslavenskoj višenacionalnoj državnoj zajednici, hrvatski je narod sačuvao svoju samobitnost - o čemu posebno svjedoči slavna Dubrovačka Republika - težeći neprekidno punoj samostalnosti i suverenosti. Taj najviši cilj, ostvarenju kojega žudi svako narodno biće, od trenutka kad u svom razvitku dostigne stupanj posebne nacionalne, političko-kulturne samosvijesti, i kad mu to međunarodne okolnosti dopuštaju, hrvatski je narod - kao i mnogi drugi manji narodi - ostvario u današnje doba. To je naime doba u kojemu čovječanstvo, zbog znanstveno-tehnološke (stvaralačke ali i razorne) svemoći, doživljava dosada najviši stupanj civilizacije (kulturne, gospodarske, tehničke, prometne, informatičke) integracije, ali istodobno i nacionalne individualizacije. U prožimanju ovih, u biti suprotnih tendencija čovječanstvo teži stvaranju jedinstvene svjetske zajednice, kao uređenoga međunarodnog poretka samostalnih suverenih država, nastalih na opće prihvaćenim načelima o pravu naroda na samoodređenje i slobodu.

No, hrvatski narod nije ostvario svoju samostalnost i suverenost u sklopu samo ovakvih općih tendencija, već i pod posebno teškim okolnostima sloma totalitarističkoga socijalističkog sustava u Europi i raspada višenacionalne jugoslavenske državne zajednice. Hrvatska je nakon uspostave demokratskog poretka i proglašenja samostalnosti plebiscitarno izraženom voljom naroda, morala podnijeti teške žrtve za očuvanje svoje suverenosti. Hrvatskoj je bio nametnut rat jugo-komunističke armije i srpskog imperijalizma za restauraciju komunizma i osvajanje hrvatskih područja. U tom ratu, u kojem se hrvatski narod našao goloruk naspram tehnički nadmoćne oružane sile JA, Hrvatska je, obranivši svoju slobodu i demokraciju, stekla i međunarodno priznanje na putu u punopravno članstvo u KESS-u i u OUN-a. Taj rat, međutim, još nije posve okončan, osobito stoga što su ga izazivači proširili i na susjednu Bosnu i Hercegovinu, usprkos angažiranju EZ-a i Vijeća sigurnosti OUN-a.

Užasne su posjedice toga barbarskog rata na kraju XX. stoljeća. U Hrvatskoj je poginulo i ranjeno tridesetak tisuća ljudi, pretežito građanskih osoba i potpuno su razorena mnoga naselja i čitavi gradovi, uništeno nekoliko stotina povijesnih spomenika, gospodarskih, crkvenih, zdravstvenih i školskih objekata. Dimenzije stradanja civilnog pučanstva u ovom agresivnom ratu protiv Hrvatske očituju se u činjenici da je u Hrvatskoj prognano ili izbjeglo iz svojih ognjišta više od šesto tisuća ljudi, nemoćnih staraca, žena i djece. A povrh toga oko četvrt milijuna ljudi izbjeglo je iz Bosne i Hercegovine u Hrvatsku.

Zbrinjavanje prognanih i izbjeglih ljudi nadilazi mogućnosti ratom iscrpljene Hrvatske. Stotine tisuća ugroženih ljudi očekuje pomoć međunarodne zajednice. Osim toga, Hrvatska apelira na najviša tijela svjetske organizacije, da zajedno s EZ-om i KESS-om, poduzmu odlučnije i djelotvornije korake radi neodložnog okončanja rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, radi uspostave mira i stabilnog međunarodnog poretka u ovom dijelu svijeta.

Ekselencijo,

dame i gospodo!

Članstvo u Ujedinjenim narodima kruna je međunarodne potvrde suverene državnosti Republike Hrvatske. Međutim, mi smo duboko svjesni odgovornosti koju tim članstvom preuzimamo. Čast mi je s ovom mjesta svečano izjaviti da Republika Hrvatska u svemu prihvaća Povelju Ujedinjenih naroda, te da će biti privržena načelima te Povelje i vladavine međunarodnog prava, na temelju kojih je Hrvatska izvojštila svoje međunarodno priznanje. Hrvatska će odsada, kao punopravni član Ujedinjenih naroda, moći uživati veću podršku svjetske organizacije u naporima za mirno rješenje krize na tlu bivše Jugoslavije, na načelima Povelje UN-a, za uspjeh Mirovnih snaga Ujedinjenih naroda, za rješavanje spomenutog problema izbjeglica, za poticanje gospodarskog razvitka. Republika Hrvatska prihvaća načelo po kojem međunarodna zajednica ima pravo posredovanja u slučajevima kršenja osnovnih ljudskih prava i etničkih prava, ugrožavanja mira, ili ekološke stabilnosti naše planete.

Hrvatska je prihvatila završne dokumente Konferencije o europskoj sigurnosti i suradnji, a također i načela na kojima djeluje Mirovna konferencija u Bruxelles-u, za rješenje jugoslavenske krize i odnosa između država što nastaju na tlu bivše Jugoslavije. Sve to govori jasno da Republika Hrvatska želi biti vjerna načelima na kojima se zasniva Povelja, načelima mira, pravde i međunarodne suradnje bez ikakve diskriminacije. Hrvatska želi biti djelotvorni čimbenik suvremenog međunarodnog poretka koji se izgrađuje na opće prihvaćenim načelima antifašizma i demokracije.

Hrvatski je narod i sam u Drugom svjetskom ratu dao znatan prinos borbi protiv naci-fašizma koji je ugrozio demokratski poredak Europe i svijeta. (S ponosom mogu pripomenuti da sam i sam kao mlad čovjek i sudjelovao u tom ratu protiv fašizma). Hrvatska je, u sastavu bivše državne zajednice, dala i znatan prilog rješavanju problema osamostaljivanja zemalja trećeg svijeta i njihova gospodarskog razvitka. A to je služilo i jačanju uloge Ujedinjenih naroda u hladnoratovskom razdoblju.

Na kraju želio bih, gospodine predsjedniče, dame i gospodo, istaknuti našu čvrstu odlučnost da međunarodno priznatu Republiku Hrvatsku izgrađujemo na načelima otvorenoga, demokratskoga i slobodnoga društva. Želimo da Hrvatska bude, u političkom i gospodarskom smislu, država pravnog poretka i slobodan dom svih njezinih građana. Hrvatska želi biti otvorena za svestranu suradnju sa svim susjednim i drugim zemljama Europe i svijeta. Hrvatska želi biti oslonac mira i stabilnosti međunarodnoga poretka i dostojan član Ujedinjenih naroda“.

Na vrh

20. OBLJETNICA ORUŽANIH SNAGA REPUBLIKE HRVATSKE I HRVATSKE KOPNENE VOJSKE

28.5.1991.-28.5.2011

 

28. svibnja – Dan oružanih snaga Republike Hrvatske i Dan Hrvatske kopnene vojske

28. svibnja 1991. godine na stadionu Nogometnog kluba Zagreb, u Ulici Silvija Strahimira Kranjčevića održano je svečano postrojavanje pripadnika Zbora narodne garde (ZNG), i taj dan se slavi kao Dan oružanih snaga Republike Hrvatske. 28. svibnja se slavi i kao Dan Hrvatske kopnene vojske.

Toga dana, pred predsjednikom Hrvatske države i Vrhovnim zapovjednikom Hrvatskih Oružanih snaga dr. Franjom Tuđmanom bili su postrojeni: Počasna Predsjednička garda, Združeni odred policije, Mornarička brigada Zbora narodne garde, Plave beretke, diverzanti, padobranci, pripadnici protuzračne postrojbe, protuoklopna jedinica, pripadnici motoriziranih i zračnih jedinica, Glazba Zbora narodne garde i Sinjski alkari.

Svečanost je započela postrojavanjem i počasnim pozdravom predsjedniku Hrvatske države i Vrhovnom zapovjednikiu Hrvatskih Oružanih Snaga dr. Franji Tuđmanu i izvođenjem hrvatske himne „Lijepa naša domovina“. Poslije obilaska jedinica dr. Franjo Tuđman pozdravio je riječima: “Gardisti i redarstvenici, pozdrav Domovini“. U isti mah čuo se odgovor: „Pozdrav“. Slijedila je Prisega i govor dr. Franje Tuđmana, iz kojega navodimo:

„Nepunu godinu dana nakon uspostave nove demokratske vlasti mi smo začeli naše oružane snage. I u normalnim uvjetima to bi bilo sasvim logično. Ali mi živimo u nenormalnim uvjetima. Od samog početka mi smo suočeni s raznim prijetnjama. Pokazali smo dostojanstvo i obzirnost. Mi smo miroljubiv narod, no moramo stvoriti silu, jer ima onih koji bi htjeli protiv hrvatske slobode i suverenosti. Narodna garda ima zadatak osigurati mir svim građanima Republike. I zato morate prije svega steći povjerenje svih građana. Sve donedavno ljudi u uniformama bili su omraženi u narodu zbog vlasti kojoj su pripadali. Nijedan narod nije izabrao slobodu bez žrtava. I mi smo ih, na žalost, već dali. Jesmo za mir i demokraciju bez žrtava, ali znamo da ćete svi vi, i narod, ustati kao jedan ako bi našu slobodu trebalo braniti. Vi ste začetak buduće hrvatske vojske. Nećemo se naoružavati radi osvajanja tuđih teritorija, imat ćemo onoliko koliko nam je potrebno za slobodu Hrvatske i hrvatskog naroda u cjelini“.

Postrojavanje Zbora narodne garde prije 20 godina na nogometnom stadionu u Kranjčevićevoj ulici bio je povijesni događaj jer je time bio označen početak stvaranje Hrvatske oružane sile, početak stvaranja hrvatske vojske, koja je temelj hrvatske slobode, suverenosti i nezavisnosti. U povodu 20. obljetnice Oružanih snaga Republike Hrvatske i Dana Hrvatske Kopnene Vojske održana je u subotu, 28. svibnja 2011. godine, u Zagrebu, na stadionu NK Zagreb, u Ulici Silvija Strahimira Kranjčevića, središnja svečanost. S Medvedgrada je ispaljeno 20 topničkih plotuna, od kojih svaki simbolizira jednu godinu u 20 godina dugoj povijesti OS RH, na travnjaku stadiona postrojilo se 14 postroja s više od 1.200 pripadnika veterana OSRH i MUP-a. Pripadnicima Hrvatske vojske njihov dan čestitali su i visoki državni i vojni dužnosnici: Predsjednik Republike Hrvatske i Vrhovni zapovjednik Oružanih naga Republike Hrvtske Ivo Josipović, predsjednik Hrvatskog sabora Luka Bebić i predsjednica Vlade Republike Hrvatske Jadranka Kosor. U povodu Dan Oružanih snaga Republike Hrvatske Veleredom kraljice Jelene s lentom i Danicom odlikovan je stožerni general u mirovini Martin Špegelj.

Čestitamo 28. svibnja - Dan oružanih snaga Republike Hrvatske i Dan Hrvatske kopnene vojske

 

Na vrh

30. svibnja – Dan Hrvatskog Sabora

30.5.1990. – 30.5.2011

Poslije izbora održanih za Sabor SR Hrvatske održanih u dva kruga ( 22. i 23. travnja 1990. – prvi krug i 6. i 7. svibnja 1990. – drugi krug ), konstituiran je 30. svibnja 1990. godine, demokratski Hrvatski Sabor, čime je otpočelo novo razdoblje za hrvatski narod i građane Republike Hrvatske. Za predsjednika Hrvatskog Sabora izabran je dr. Žarko Domljan a za predsjednika Predsjedništva Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman. Ispred zgrade Hrvatskog Sabora, na  Trgu svetog Marka, okupilo se desetak tisuća građana pjevajući hrvatske domoljubne pjesme i kličuću dr. Franji Tuđmanu i Hrvatskoj. Širom Hrvatkse i svijeta Hrvati su ovaj događaj proslavili svečano i dostojanstveno. Toga dana Hrvati su bili najsretniji narod na svijetu.

Do 2001. godine slavio se 30. svibnja kao Dan Državnosti. Poslije dolaska neokomunističke vlasti ukida se 30. svibnja kao Dan Državnosti i od tada se obilježava kao Dan Hrvatskog Sabora. U svijesti naroda ostao je 30. svibanj kao Dan Državnosti i mnogi Hrvati u Domovini i svijetu svečano proslavljaju 30. svibnja, sjećajući se 30. svibnja 1990. godine. Zbog značaja ovog događaja donosimo govor dr. Franje Tuđmana u Hrvatskom Saboru 30. svibnja 1990. godine.

Govor dr. Franje Tuđmana u Hrvatskom Saboru 30. svibnja 1990. godine

Štovani zastupnici, cijenjeni gosti i uzvanici i svi nazočnici ovomu povijesnomu zasjedanju hrvatskoga Sabora!

Želim se prije svega zahvaliti u ime Predsjedništva Hrvatske i u svoje osobno ime, na povjerenju što ste nam ga očitovali izborom na ovu časnu i odgovornu dužnost. Usudio bih se štoviše reći: i najodgovorniju dužnost, jer ona obvezuje na čuvanje i zastupanje, jačanje i osiguranje punoga suvereniteta hrvatskoga naroda i neokrnjivih sloboda i građanskih prava svih državljana Hrvatske. S obzirom na to da je ovo prvi hrvatski Sabor izabran na slobodnim i tajnim izborima, uz sudjelovanje svih društvenih staleža, ali također nastavak njegove povijesne opstojnosti na braniku hrvatske državne samobitnosti, dopustite mi da vas u najkraćim crtama podsjetim na slavne tradicije i povjesne nedaće, ali i na glavne zadaće pred kojima stojimo svi mi, zastupnici i predstavnici Hrvatskoga sabora zajedno sa cijelim narodom Hrvatske.

Visoki Dome!

U obnašanju naših dužnosti valja nam uvijek imati na umu činjenicu, da - u gotovo četrnaeststoljetnoj pisanoj povijesti Hrvata – ni u jednoj drugoj ustanovi hrvatskoga narodnog života nije bila tako izrazito očitovana opstojnost, samovoljnost i samoodređenje kao u neprekidnosti trajanja i djelovanja Hrvatskoga sabora. Tijekom svih tih dugih stoljeća i tegobne nam povijesti, hrvatski državni Sabor bio je čuvarom suvereniteta – (s izuzetkom razdoblja od 1918.-1941.) – hrvatskoga naroda u odnosu na druge nacionalne i državne zajednice. Hrvatski je sabor bio nositeljem pravnoga poretka, i – u ovisnosti od društvenih okolnosti svoga vremena – jamstvom sloboda i prava građana, te općega civilizacijskog napretka. U povijesti hrvatske državnosti, Sabor štiti interese većine (“političkoga”) naroda ili staleža protiv kneževa, dotično kraljeve samodostatnosti i samovoljnosti. Sva važnija zbivanja u političkom, kulturnom i vjerskom životu od srednjovjekovne do suvremene Hrvatske događaju se na Saboru.

Već bizantski povjesnik Prokopije (6. st.) bilježi da slaveni i Hrvati “od starine žive u demokraciji” rješavajući opće poslove “na zajedničkim skupovima”. Na saboru u Rižani (804.) istarski Hrvati zahtijevaju od nove franačke vlasti da poštuje njihova starosjedilačka prava u odnosu na došljake. Na krunidbi kralja Tomislava (925.) na Duvanjskom polju nazočuje “vas puk zemlje”. Kralj Dmitar Zvonimir svečano je okrunjen u solinskoj bazilici (mjeseca listopada 1076.) nakon što ga je narod i kler “složno izabrao za kralja Hrvatske i Dalmacije” na saboru u Solinu. I Petar Krešimir IV. na saboru u Šibeniku (1066.) i Dmitar Zvonimir na saboru u Kninu (1087.) obdaruju kraljevskim sloboštinama zadarski benediktinski samostan, to žarište duhovnosti, kulture i prosvjete hrvatskoga srednjovjekovlja. Na Bilinu polju (kod Zenice) državno-crkveni sabor (8. travnja 1203.) rješava spor oko pojave heterodoksnih bosanskih krstjana, uz nazočnost bana Kulina, papinskoga legata i brojnoga naroda.

I nakon što je Hrvatsko Kraljevstvo povezano personalnom unijom s Ugarskom (1102.-1526.), a potom s habsburškom krunom (1527.-1918.), Hrvatski sabor i hrvatski ban bijahu nositelji nacionalnoga suvereniteta i branitelji državnosti Trojedne Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, i onda kad su one bile teritorijalno razjedinjene. Povijesna vrela bilježe zasjedanja Slavonskoga sabora (Congregatio regni Slavoniae) 1273. godine koji je zastupao interese hrvatskoga sjevera, a za krajeve južno od Gvozda govore u Hrvatskom saboru (Congregatio regni Croatiae) održanom 1351. u Podbrižanima u Lučkoj županiji. Oba sabora po prvi put zajednički zasjedaju 1533., a od 1557. djeluje Sabor kao jedinstven Hrvatsko-slavonsko-dalmatinski sabor. Do 1848. sabor je staleška skupština (predstavnika plemstva i crkve), a potom do 1918. predstavničko tijelo naroda ali s izbornim ograničenjima.

Suprotstavljajući se neprestanim tendencijama Beča i Pešte da se personalna veza Hrvatske s Ugarskom i Austrijom pretvori u realnu, dotično da se povezanost sa zajedničkom krunom zlorabi za nametanje njemačke i mađarske supremacije i dominacije, Hrvatski sabor i hrvatski ban držahu se glasovita načela: Kraljevstvo kraljevstvu ne nameće zakone (Regnum regno non praescribit leges). Jamačno, ovo polazno stanovište nikada nije izgubilo na aktualnosti u obrani hrvatskoga državnoga suvereniteta. Njegova je učinkovitost, međutim, u prošlosti i u suvremenosti, ovisila o općim okolnostima ali i o mudrosti i odlučnosti muževa što su Hrvatskoj stajali na čelu. Za sve vrijeme unije s Ugarskom i austrijskim zemljama, Hrvatski je sabor bio najviši zakonodavni i upravni organ. Sabor je sazivao hrvatski ban čiji je položaj bio jednak onome potkralja u drugim zemljama. Sabor je samostalno i neovisno donosio zakone; potvrđivao hrvatsko državljanstvo; raspisivao i određivao visinu poreza i upravljao svim poslovima u svezi s financijama, carinom, trgovinom i prometom; brinuo o pravosuđu, prosvjeti i školstvu; a također o teritorijalnom integritetu i obrani hrvatske domovine raspisujući novačenje vojske i imenujući zapovjednika hrvatske vojske. Činjenica da se u Hrvatskom saboru do 1845., a dijelom i do 1847., govorilo latinskim jezikom upućuje na to da je latinski, kao univerzalni jezik učene Europe, bio zaprekom hegemonističkim pokušajima nametanja njemačkog i mađarskog za službeni jezik u Hrvatskoj, a i na to da se u Hrvatskom saboru raspravljalo na najvišoj razini europske civilizacije.

Kad je 29. listopada 1918. Hrvatski sabor raskinuo “sve dosadašnje državnopravne odnose i veze između kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije s jedne, te kraljevine Ugarske i carevine Austrije s druge strane”, on je istodobno prenio izvršnu ali ne i zakonodavnu vlast, na Narodno vijeće Države Slovenaca, Hrvata i Srba. A budući da akt o ujedinjenju ove države i Kraljevine Srbije, od 1. prosinca 1918., u Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca nikada nije ratificiran od Hrvatskoga sabora, to se taj čin od svih hrvatskih državotvornih stranaka smatrao protuustavnim i sračunatim na uništenje hrvatske povijesne državne suverenosti.

Sveukupna povijest Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (1918.-1928.) i Jugoslavije (1929.-1941.) zbivala se u sjeni vidovdanskog centralističkog ustava, donešenog u beogradskoj skupštini 1920. protiv volje hrvatskoga naroda, te ustava u Republici Hrvatskoj, što ga je tada donijelo izabrano predstavništvo hrvatskoga naroda pod Radićevim vodstvom, na stranačkom skupu, pošto je Hrvatski sabor bio raspušten. Hegemonističke snage, što su ustrajanjem na centralističko-unitarističkom uređenju Jugoslavije prouzročile sve dublju državno-političku krizu, bile su prisiljene na popuštanje istom uoči Drugoga svjetskoga rata. Međutim, sporazum između Mačekova hrvatskoga vodstva i kneza Pavla i Cvetkovića o stvaranju Banovine Hrvatske i ponovnoj uspostavi Hrvatkoga sabora došao je ne samo prekasno već ga nije prihvatila ni većina srpskih političkih stranaka, ne mireći se s idejom federalizacije Jugoslavije. Posljedice bijahu sve ono što se zbilo za vrijeme okupacije i revolucije.

Hrvatski sabor obnovljen u Pavelićevoj NDH, koja je slijedila i dijelila sudbinu osovinski fašističkih sila i Hitlerova europskog poretka, nije – naravno – mogao ispuniti zadaću nositelja i čuvara hrvatske državne suverenosti.

Tu povijestnu ulogu, u ratnim okolnostima Drugoga svjetskoga rata, preuzeo je ZAVNOH, kao revolucionarni Sabor, ustanovljenjem Federalne Države Hrvatske, u okviru avnojevskih načela o pravu svakoga pa i hrvatskoga naroda na samoodređenje do odcjepljenja. Uspostavom Federalne Države Hrvatske u antifašističkom ratu hrvatski se narod našao na strani pobjedničkih demokratskih sila SAD-a i Velike Britanije, i SSSR-a. Ne može biti nikakve dvojbe da to bijaše preduvjetom za međunarodno priznanje odluka ZAVNOH-a i ANVOJ-a o priključenju Istre, Rijeke, Zadra i otoka hrvatskoj domovini, a isto tako i za poratno ustavno reguliranje suverenosti hrvatskoga Sabora.

Isto tako ne može biti dvojbe o tome da je jednostranački komunistički sustav bio glavnom zaprekom za stvarno priznanje prava hrvatskoga i svakoga drugoga naroda na samoodređenje do odcjepljenja, koje je bilo proklamirano u svim poratnim ustavima SFRJ. Ali isto tako ni o tome, da to ustavom zajamčeno, u stvarnosti prikraćeno, a međunarodno priznato pravo, pruža legalnu polaznu osnovu za puno ostvarenje državne suverenosti Hrvatske. A ova se na temelju sveukupnoga povijesnoga iskustva, kako onoga iz ranije povijesti, tako i iz svega ovoga od 1918., te novijega od 1945. pa do najnovijega od 1974., može ostvariti jedino na konfederativnim osnovama, kao savez slobodnih i suverenih država. One što za takvu konfederaciju ne nalaze uzora upućujemo na suvremeni primjer stvaranja Europske zajednice.

Štovani zastupnici!

Velebnom pobjedom demokracije, koja je omogućila saziv i ovakav sastav hrvatskoga Sabora, stvorena je takva duhovna klima da gotovo zahtijeva svečarske velike riječi. Međutim, prilike u kojima živimo, okolnosti koje nas okružuju, i osobito zadaće što su pred nama ne dopuštaju nam blještavi trijumfalizam, niti velika i olaka obećanja. Ipak pozivajući na krajnju razboritost i promišljenost, daleko smo od svake zdvojnosti i pesimističkog malodušja. Iako smo do sada prešli samo kratki dio puta u parlamentarnu demokraciju, bio je to presudno važan, prvi korak na povratku hrvatskoga naroda i njegove države europskoj civilizacijskoj – političkoj, kulturnoj i gospodarskoj – tradiciji. Valja odati priznanje svima sudionicima u provedenim slobodnim izborima – kako onima u dosadašnjoj vlasti, tako i svima iz oporbe što ih smjenjuju ili ostaju u opoziciji – što su izbori protekli mirno i dostojanstveno, mogli bismo dapače reći na zavidnoj razini.

Na tim je izborima većinu u sva tri saborska doma, a i većinu u više od dvije trećine općinskih skupština osvojila Hrvatska demokratska zajednica. To samo po sebi znači da je HDZ-u uz pobjedničku slavu pripala i čast da ponese najteži dio bremena u krčenju gotovo neprohodnoga šipražnoga kriznoga stranja što nam ga ostavlja jednostranački sustav. No, svoj dio odgovornosti u tome ne mogu izbjeći ni ostale stranke što su ishodom izbornoga nadmetanja dospjele u “udobnije” klupe saborske oporbe. Naime, pravila i običaji parlamentarne demokracije ne daju pobjedniku sva prava dobitnika, niti poražene svrstavaju u nemoćne gubitnike, kako je to bilo u jednostranačkoj samovlasti.

Rezultati hrvatskih izbora koliko su znakoviti toliko su i obvezujući. Slobodnom voljom naroda – izraženom na najdemokratskiji način što ga poznaje suvremeni svijet: na neposrednim, tajnim, višestranačkim izborima – zakonodavana je vlast (i pravo na određivanje izvršne vlasti) pripala stranci koja je na zastavama svoga programa najjasnije istakla vjekovne težnje hrvatskoga naroda: da bude slobodan i svoj na svome. Da u duhu općeprihvaćenih načela u suvremenu čovječanstvu ima nesputano pravo na nacionalnu samobitnost i neokrnjeno pravo na samoodređenje, koje podrazumijeva pravo na suverenu, samostalnu državu, te na odcjepljenje od drugih naroda i državnih tvorbi ili na udruživanje s drugima – u skladu s njegovim životnim interesima.

Ovom prigodom, i na ovome mjestu, važno je istaknuti, da su temeljne težnje za postizanje demokratskih prava svih građana i suverenosti hrvatskoga naroda bile prisutne u programskim zahtjevima gotovo svih stranaka koje su sudjelovale na izborima. Isto tako valja spomenuti, da se onaj svijet što je – zbog nepoznavanja ili pogrešnih prosudbi prilika – s nepovjerenjem ali velikom znatiželjom promatrao izbore u Hrvatskoj – ubrzo uvjerio da su oni očitovali političku zrelost i mudrost glavnih sudionika, te odlučnost svih građana i cijeloga hrvatskog naroda da svojim demokratskim izborom osigura ljudska prava svih građana i nacionalni i državni suverenitet Republike Hrvatske. Štoviše, ne samo nepristrani nego i oni jednostrano opredijeljeni promatrači dođoše do spoznaje da su izbori u Hrvatskoj označili jednu od najblistavijih pobjeda demokracije u okviru uklanjanja real-socijalističkog jednostranačja. Međutim, sada kad su izbori iza nas, vrijeme je da sve svoje poglede i misli uputimo prema današnjici, sutrašnjici i budućnosti.

Ako smo u svojim demokratskim ciljevima proklamirali korjenite promjene u svim sferama duhovnoga i materijalnoga života, to ne znači da smo za rušenje a još manje za razaranje i onoga što ima svoje opravdanje i u demokratskom sustavu, ili što se preinakom može osvrhoviti na opću dobrobit. U sveukupnom nasljedstvu od prethodne vlasti nismo dobili mnogo dobroga, ali to ne znači da je sve ono što nam ostavljaju bez ikakve vrijednosti. To proizlazi već od toga što je razdoblje stare vlasti bilo dugotrajno. Pod njenim okriljem patila su, ali i radila i stvarala tri naraštaja. Uz sve promašenosti to mora ostaviti i pozitivne prosljedke i tragove koji se ne mogu i ne smiju izvrgavati posvemašnjem zatiranju.

Problemi s kojima se suočava nova vlast, od mjesnih zajednica i općina, do Sabora, Vlade i Predsjedništva, mnogobrojni su, složeni i zamršeni. Ona će morati u kratkom roku usporedno rješavati mnoge probleme od životne važnosti koje su druge europske i zapadne države riješile prije pola stoljeća ili čak prije pola tisućljeća. Da spomenemo samo glavne: vlasničke odnose i gospodarski život; ustavni poredak, pluralističkoga civilnoga društva s primjerenim državnim ustrojem po uzoru na zemlje slobodnoga svijeta; osuvremenjivanje i revalorizaciju javnih službi, osobito znanosti i kulture, školstva i prosvjete, zdravstva i socijalne skrbi, upravnih službi i javnih djelatnosti (informatika, novinstvo, RTV) itd. U svim tim područjima nagomilani su brojni veoma složeni problemi bez rješenja kojih u njihovoj uzajamnosti ne može biti izlaska iz krize niti pravoga napretka. I trebat će mnogo dara i znanja, odlučnosti i promišljenosti, ali prije svega i nadasve rada da bi naše napore usmjerili ispravnim putovima i trajnim rješenjima. Osobno sam optimist. Polazim od čvrste spoznaje da u javnosti i među nama koji preuzimamo teret ove goleme odgovornosti, prevladava uvjerenje kako ne treba otkrivati toplu vodu. Kad tragamo za rješenjima naših razvojnih problema treba koristiti svjetska iskustva, osobito zemalja slobodna svijeta, uvijek kao misao vodilju i poticajno zrenište, a vrlo često i kao nedvojben uzor za posve određena rješenja.

Štovani zbore!

Živimo u uzbudljivom i burnom vremenu. U vremenu koje je krcato mnogim otvoreno nazočnim prijetnjama ali i podmuklim opasnostima. Mnogi suvremenici bijahu, a poneki još uvijek i jesu, opsjednuti morom svakojakih pogibelji što vrebaju na nas na svim putovima prema demokraciji i nacionalnoj suverenosti. Umjesto tragičnoga malodušja i pasivnoga osjećaja bezizlanosti, ja sam osobno uvijek bio skloniji otkrivanju i uočavanju onih velikih šansi što se kriju u tom dramatičnom vremenu i prijelomnom povijesnom razdoblju. Povijest nam je već dala odgovor da smo bili u pravu kad se nismo htjeli pomiriti s time da budemo i nadalje objektom tuđe politike već smo svjesno preuzeli rizik da postanemo priznatim subjektom i tvorcem svoje vlastite sudbine.

Iako je naraštaj ljudi kojemu pripadam navikao na opasnosti i izazove svoga vremena, ipak je samo mali broj njegov mogao slijediti duh sadanjega doba. To isto vrijedi i za poratne naraštaje koji su živjeli u miru ali u uvjetima ograničenih sloboda i skučenih stvaralačkih poticaja zbog strahovlašća boljševičkog totalitarizma. To su ralozi zbog kojih smo danas takorekuć ponovno na jednom povijesnom početku. Našavši se na tom raskrižju opterećeni bremenom prošlosti, mi smo, međutim, također bogatiji za mnoga, makar to bila pretežito i negativna, politička i gospodarska, a i sva druga, iskustva od životne važnosti.

Prva i najvažnija zadaća nove demokratske vlasti u Hrvatskoj – po mome osobnome osvjedočenju morala bi biti stvaranje svih duhovnih, materijalnih i pravnih pretpostavki za osjećaj pravne – građanske i nacionalne – sigurnosti svih njezinih građana, za mir i povjerenje među njima.

Ne samo veliki scenaristi iz suprotnih – naročito hegemonističko-unitarističkih i dogmatskih – tabora, nego i svi oni za prošlost vezani ljudi koje zbunjuju demokratska kretanja i običaji na koje nisu navikli, čine i činit će sve da osujete oživotvorenje naših ciljeva, da koče i kompromitiraju uvođenje poretka pravne države, reda, rada i morala. Srećom za nas, ali i za njih – to će i sami morati ubrzo shvatiti – opće unutarnje i međunarodne okolnosti, osobito posvudašnji neizbježiv slom realsocijalističkog sustava čine njihove scenarije jalovim povijesnim anakronizmom. To, naravno, ne znači da smijemo podcjenjivati opasnosti od različitih oblika prijetnji, ucjena pa i provokacija što gotovo svakodnevno dolaze iz protuhrvatskih i protudemokratskih jazbina i stožera. Naprotiv, to nas mora još više poticati da svi zajedno, i svaki pojedinačno, činimo sve da razum, sloboda i napredak pobijede strasti, mrakobjese i nazadnost.

Štovane gospođe i gospodo!

Nove prilike, a pogotovo velike društvene i političke promjene, uvijek zbunjuju pa i presenećuju ljude. U njihovim se mislima isprepliću i sukobljavaju zanosne nade i zlosutne tjeskobe. Naše prvotne zadaće moraju biti da promišljenim koracima i odlukama zakonodavne, izvršne i sudske vlasti svim građanima i svojim državljanima osiguramo normalne uvjete za slobodno poduzetništvo i stvaralaštvo, pravnu i građansku sigurnost, rad, štednju i slobodan život u civilizacijskom poretku po uzoru na demokratske države suvremenog svijeta. Mi nikome ne možemo i ne želimo jamčiti neku apsolutnu jednakost ili opće socijalno blagostanje bez obzira na sposobnosti i radne rezultate. Mi tek želimo stvoriti jednake pretpostavke za sve, bez ikakve diskriminacije, ali tražiti i podjednaku odgovornost od sviju u ispunjavanju zakonskih obveza i u poštivanju pravnog poretka.

S tim u vezi htio bih istaći da ne računamo ni na kakvu političku “solidarnost”, već naprotiv na stvaralačku, principijelnu kritiku, kako iz klupa saborske oporbe tako i iz intelektualnih redova na svim područjima društvenog i intelektualnog života. Ne želimo stvarati niti poticati podaničke poslušnike, intelektualne dodvorice i laskave karijeriste, niti zaslijepljene političke protivnike ili bespomoćne mrzitelje, već odgovorne profesionalne intelektualce i znanstveno-stručne ustanove koji bi kritičnim i pozitivnim intelektualnim stvaralaštvom doprinjeli blagostanju svog naroda i općem boljitku društva u kojemu žive i djeluju. U sklopu svega rečenoga odlučno odbacujemo svaku pomisao o navodnom dopuštanju revanšizma ili revanštističkoga duha u bilo kojem području života.

Provedba normalnoga prijenosa vlasti, tj. zamjene političko-djelatničkoga (funkcionarskog) sloja dosadašnjega jednostranačkoga ustroja, ne može se smatrati nikakvih revanšizmom. To, dakako, vrijedi i za debirokratizaciju državne uprave u modernizaciji i demokratizaciji suvišnih ustanova i prekobrojnih državnih službenika. Sve promjene moraju se provoditi uz dosljedno poštivanje načela pravne države, a svi kriminalni postupci i prekoračenje ovlaštenja bit će podvedeni pod zakone pravne države.

Štovani zastupnici i saborski časnici!

Dopustite mi da, na kraju ove moje pristupne besjede, pokušam iznijeti, u najkraćim crtama, neke najbitnije neposredne zadaće koje stoje pred novom demokratskom vlasti Hrvatske:

1. Novi ustav Republike Hrvatske. Plebiscitarnim očitovanjem hrvatskoga naroda, na provedenim izborima, za demokratske slobode građana i državni suverenitet Hrvatske unaprijed su određene temeljne odrednice novoga hrvatskoga ustava. U ustavnu komisiju uključit ćemo najpozvanije ljude iz političkoga i znanstvenoga života. Novi ustav Hrvatske mora biti oslobođen svih ideologijskih natruha, utemeljen na hrvatskim državno-pravnim iskustvima a u duhu najdemokratskijih tradicija suvremene europske i sjevernoameričke zbilje i pravne znanosti.

 

2. Uređenje novoga ustavnoga položaja Hrvatske u Jugoslaviji. S obzirom da nam valja polaziti od činjenice da se Hrvatska nalazi u sastavu Jugoslavije, koja je priznata članica međunarodnog poretka, mi smo spremni na pregovore s predstavnicima ostalih naroda SFRJ i saveznih tijela radi ugovornog uređenja međusobnih odnosa. Na temelju sveukupnoga povijesnog iskustva držimo da se državni suverenitet – u zajednici s ostalim narodima današnje SFRJ – može osigurati jedino na konfederativnim osnovama, kao ugovorni savez suverenih država.

3. Uključivanje u Europu i europeizacija Hrvatske. Istodobno s unutarnjom demokratskom preobrazbom valja poduzimati sve potrebne korake radi što skoreg uključenja Hrvatske u Europsku zajednicu. Hrvatska je stoljećima bila sastavnim dijelom zapadno-europske (sredozemne i srednjoeuropske) kulture. I onda kada nije imala potpuni državno-politički subjektivitet Hrvatska je bila nerazdvojno povezana sa zapadno-europskom civilizacijom. O tomu rječito svjedoči udio hrvatskih latinista u europskom životu pred nekoliko stoljeća a i sva kasnija povijest. Povratak toj kulturnoj tradiciji mora biti višeslojan. U europskoj integraciji Hrvatska mora osigurati svoju samobitnost i brži napredak.

4. Ustanovljenje poretka pravne države i modernizacija državne uprave. Preduvjet svake istinske demokracije jest dosljednost u podjeli i dogovornosti zakonodavne, izvršne i sudske vlasti. Među prvotnim našim zadaćama mora biti posvemašnja depolitizacija sudstva i osiguranje njegove potpune neovisnosti. Debirokratizacija i modernizacija sveukupne državne uprave zahtijeva organizacijsko preustrojstvo, te kadrovsku i tehnološku obnovu.

 

5. Duhovna obnova. Demokratska gibanja u kratkom razdoblju provedbe prvih slobodnih izbora dovela su do svojevrsnoga duhovnoga preporoda hrvatske nacionalne samosvijesti. Izjašnjavanje goleme većine hrvatskoga naroda za programske ciljeve HDZ-a označilo je zapravo okončanje onoga “građanskoga rata” što traje u Hrvatskoj sve od vremena Drugoga svjetskoga rata. Pobjeda demokratskoga duha i zajedništva svih hrvatskih građana, bez obzira na prošlost i svjetonazore, stvorila je pretpostavke za uklanjanje svih pogubnih podjela. U demokratskoj Hrvatskoj mora konačno nestati podjela ljudi na građane prvoga i drugoga reda, na pobjednike i poražene, na podobne i nepodobne, na povjerljive i neprijatelje. Težimo stvaranju društva u kojem će ljudske i radne sposobnosti, te građanske i moralne vrline, a ne podrijetlo i svjetonazorsko opredjeljenje, određivati položaj i vrijednosne sudove o pojedincu u društvu. Osim toga želimo graditi takvu istinsku demokraciju u kojoj će vladavine većine značiti zaštitu manjine.

 

6. Korijenite promjene u vlasničkim odnosima i gospodarstvu. Naša demokratska vlada preuzima Hrvatsku u zabrinjavajućem stanju gospodarske osiromašenosti i sveopćeg zaostajanja za Europom. Potrebno je što prije iznaći puteve za izlaz iz društvenog vlasništva i stvoriti uvjete za pravnu i financijsku sigurnost svih gospodarsko-poduzetničkih pothvata. Da bismo našli najpovoljnija i najbrža rješenja za izmjenu vlasničkih odnosa, za potrebnu denacionalizaciju i reprivatizaciju, za učinkovit poreski sustav i bankovno i burzovno poslovanje valja nam angažirati uz sve naše i mjerodavne strane stručnjake.

 

7. Demografsko oživljavanje. Sveukupnom dosadašnjom politikom u zadnjih nekoliko desetljeća, hrvatsko nacionalno biće dovedeno je u stanje demografske ugroženosti. Osim promjene opće duhovno-političke klime potrebno je poduzeti hitne i svrhovite korake kako radi sprječavanja daljeg odlaska naših građana u svijet tako i radi podizanja nataliteta.

8. Povratak i uključivanje iseljeništva. Među ine uspjehe HDZ-a, koji su znatno doprinjeli već dosada izvojevanoj demokratskoj preobrazbi, spada nedvojbeno uspostavljanje duhovnoga jedinstva između domovinske i iseljene Hrvatske. Nova hrvatska vlast, na svim razinama, treba poduzimati svrhovite korake radi omogućavanja što bržeg povratka što većeg broja hrvatskih ljudi iz svijeta u domovinu. Valja se ozbiljno pozabaviti i mogućnošću preseljavanja jednog dijela pripadnika hrvatskih manjina na opustjela ognjišta u mnogim hrvatskim krajevima. Posebnim pogodnostima treba poticati ulaganje hrvatskih iseljenika u sva područja gospodarskoga života. To mora biti našom naročitom brigom jer oni raspolažu golemim radno-iskustvenim, tehnološkim i financijskim potencijalom kojim mogu uvelike pridonijeti bržoj gospodarskoj i demokratskoj preobrazbi svoje domovine.

 

9. Nužnost promjena u javnim službama. Potrebne su nam hitne i velike promjene u gotovo svim područjima javnoga života. Kultura, znanost i školstvo, zdravstvo i socijalna skrb, osiguranje, novinstvo i druge javne službe bremenite su problemima i materijalno-financijskim poteškoćama. Stari režim ostavlja nam na mnogim područjima duhovnu i materijalnu pustoš, osobito u školstvu i obrazovanju. Potreba nam je koliko povratak našim i općeeuropskim obrazovnim tradicijama, toliko i korijeniti zaokret u budućnosnu informatičku eru. Na području kulture i umjetnosti valja ukloniti posljedice prisile idejnoga jednoumlja. Oslobađajući stvaralački potencijal suvremenih umjetnika i kulturnih pregalaca, težiti istinskom vrednovanju izvorne nacionalne kutlurne baštine, ali i održanju koraka s vrhunskim dometima današnje kulture ostalih naroda.

 

10. Moralna obnova i etika rada. Protunaravni realsocijalistički sustav ostavlja nam u nasljeđe pogubne posljedice osobito stoga što je svojom izopačenošću porušio i omalovažio sve tracionalne vrednote i moralne norme. To se podjednako odnosi na obiteljski i školski odgoj, na profesionalnu, radnu i poslovnu etiku. Poremećaji u sustavu vrijednosti rađali su bijegom ili apatičnošću mudrih i sposobnih, a napredovanjem nesposobnih i bezobzirnih karijerista. Izmjena tako poremećenoga vrijenosnoga sustava bit će težak i dugotrajan posao ali ga treba odmah započeti u svim sferama i porama života.

Štovani zastupnici i časnici prvoga istinski demokratskoga hrvatskoga Sabora!

Zahvaljujući vam se u zaključku još jednom na ukazanom povjerenju, dopustite mi da ove riječi uputim ujedno svim građanima Hrvatske i svemu hrvatskome narodu.

Uskrisivši – u izborno prijelomno doba – prigušenu i povrijeđenu nacionalnu svijest i sputani ponos hrvatskih ljudi, a i zagubljenu nadu svih građana Hrvatske, potakli smo zanosni preporodni polet, oslobodivši golemu duhovnu iracionalnu energiju cijeloga naroda.

Na nama je sada, na novoj demokratskoj vlasti Hrvatske, da održi taj ushit, a tu probuđenu energiju usmjeri na radna i stvaralačka pregnuća za oživotvorenje svetih iedala slobode i blagostanja svoje domovine. Na tom putu, za taj uzvišeni cilj, prvotna i najveća odgovornost leži na svima nama, izabranim zastupnicima i predstavnicima nove hrvatske demokratske vlasti, ali također i na svima građanima Hrvatske. Svi mi zajedno moramo, naime, biti prožeti sviješću da od svoje Hrvatske ne možemo očekivati više negoli što sami doprinesemo njezinu boljitku, da bi plodove svoga rada mogli uživati i mi sami, i naša djeca, i djeca naše djece.

Kao što sam vjerovao da će hrvatski narod reći svoju zrelu riječ na prvim demokratskim izborima, iz kojih je proizišao ovaj hrvatski Sabor, još sam čvršće uvjeren da će on znati i moći pod vodstvom svoga istinskoga predstavništva, izgraditi život dostojan slobodnih ljudi u svojoj jedinoj, napaćenoj ali svetoj domovini.

Od srca hvala svima vama na pažnji i udjelu u ovomu povijesnomu zbivanju, a i svima onima koji nam dadoše svoje povjerenje, i, koje nikada ne smijemo i nećemo iznevjeriti!

Neka nam živi i napreduje demokratska i suverena Hrvatska

Na vrh

Pozdravni govor Svetoga Oca Benedikta XVI. u Međunarodnoj zračnoj luci Pleso u  Zagrebu, 04.06.2011.

 

Gospodine Predsjedniče Republike Hrvatske,

časna braćo u biskupstvu,

poštovana gospodo predstavnici vlasti,

draga braćo i sestre!

 

S velikom radošću dolazim među vas kao hodočasnik u ime Isusa Krista. Srdačno pozdravljam ljubljenu hrvatsku zemlju i, kao nasljednik apostola Petra, velikim zagrljajem grlim sve njezine stanovnike. Napose pozdravljam katoličku zajednicu: biskupe, svećenike, redovnike i redovnice, vjernike, te posebice obitelji ove zemlje, koja je blagoslovljena naviještanjem Evanđelja, nadom života i spasenja za svakog čovjeka. Upućujem prijazan pozdrav Vama, Gospodine predsjedniče Republike Hrvatske, i drugim civilnim i vojnim vlastima ovdje okupljenima. Zahvaljujem Vam, Gospodine Predsjedniče, na srdačnim riječima dobrodošlice te izražavam najbolje želje za visoku dužnost koja vam je povjerena, kao i za mir i za napredak cijele zemlje.

U ovome se času želim prisjetiti triju pastoralnih posjeta mog ljubljenog prethodnika, blaženoga Ivana Pavla II. Hrvatskoj, te zahvaliti Gospodinu za dugu povijest vjernosti koja povezuje vašu zemlju sa Svetom Stolicom. Brojimo više od trinaest stoljeća snažnih i posebnih veza, prokušanih i učvršćenih u ponekad teškim i bolnim okolnostima. Ta je povijest rječiti dokaz ljubavi vašega naroda prema Evanđelju i prema Crkvi. Od samih početaka, vaš narod pripada Europi te joj, na poseban način, daje doprinos u duhovnim i moralnim vrijednostima, koje su kroz stoljeća oblikovale svakodnevni život kao i osobni i nacionalni identitet njezine djece. Izazovi suvremene kulture, prožete društvenim raslojavanjem i nestabilnošću, te obilježene individualizmom koji pogoduje shvaćanju života bez obveza u neprestanom traženju „prostora privatnosti“, zahtijevaju uvjereno svjedočanstvo i smiono zauzimanje u promicanju temeljnih moralnih vrijednosti, ukorijenjenih u društvenom životu i identitetu staroga kontinenta. O dvadesetoj obljetnici proglašenja neovisnosti i uoči punopravnog pristupanja Hrvatske Europskoj uniji, davna i nedavna prošlost vaše zemlje potiče na promišljanje sve europske narode pomažući, kako svakom pojedinom tako i čitavoj zajednici, da očuva i obnovi neprocjenjivu zajedničku baštinu ljudskih i kršćanskih vrijednosti. Neka tako ova draga nacija, snagom svoje bogate tradicije, pridonese da Europska unija cjelovito vrjednuje to duhovno i kulturno blago.

S geslom „Zajedno u Kristu“, draga braćo i sestre, dolazim s vama proslaviti 1. Nacionalni dan hrvatskih katoličkih obitelji. Neka ovaj važan događaj bude prigoda za ponovno isticanje vrijednosti obiteljskog života i općega dobra, učvršćivanje jedinstva, oživljavanje nade i zajedništvo s Bogom, koji je temelj bratskog suživota i društvene solidarnosti.

Već sad iskreno zahvaljujem svima koji su sudjelovali u pripravi i organizaciji moga posjeta. Pred današnjim izazovima za Crkvu i civilno društvo, zazivam na ovu zemlju i na sve njezine stanovnike, zagovor i pomoć blaženoga Alojzija Stepinca, Pastira kojega vaš narod voli i štuje. Neka prati mlade naraštaje da žive u ljubavi koja je potaknula Gospodina Isusa Krista da svoj život daruje za sve ljude. Sveti Josip, brižni čuvar Otkupitelja i nebeski zaštitnik vašega naroda, zajedno s Djevicom Marijom, „Najvjernijom Odvjetnicom Hrvatske“, neka vam danas i uvijek isprose mir i spasenje. Hvala!

 

+++++++++++++++++++++++++

 

Obraćanje Svetoga Oca Benedikta XVI. u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, na susretu s predstavnicima civilnoga društva, političkog, akademskog, kulturnog i gospodarskog života, s Diplomatskim zborom i s vjerskim čelnicima, 04.06.2011.

 

Gospodine Predsjedniče,

Gospodo Kardinali,

časna braćo Biskupi,

poštovane dame i gospodo,

draga braćo i sestre!

 

Sretan sam što mogu započeti svoj posjet susrećući vas, koji predstavljate razne slojeve hrvatskog društva i diplomatski zbor. Srdačno pozdravljam svakoga osobno kao i stvarnosti kojima pripadate: vjerske zajednice, političke, znanstvene i kulturne ustanove, područja umjetnosti, gospodarstva i športa. Od srca zahvaljujem monsinjoru Puljiću i profesoru Zuraku na lijepim riječima koje su mi uputili kao i glazbenicima koji su me dočekali univerzalnim jezikom glazbe.

Dimenzija univerzalnosti, koja je odlika umjetnosti i kulture, posebice se veže s kršćanstvom i katoličkom Crkvom. Krist je pravi čovjek, i sve što je ljudsko nalazi u Njemu i Njegovoj riječi puninu života i smisla. Ovo je predivno kazalište znakovito mjesto, koje izražava vaš nacionalni i kulturni identitet. Moći susresti vas ovdje, zajedno okupljene, još je jedan razlog duhovne radosti, jer Crkva je otajstvo zajedništva i uvijek se raduje zajedništvu u bogatstvu različitosti. Sudjelovanje predstavnika drugih Crkvi i kršćanskih zajednica, kao i židovske i muslimanske religije, potvrđuje da religija nije neka zasebna stvarnost u odnosu na društvo, nego njegova prirodna sastavnica, koja trajno priziva okomitu dimenziju, to jest, slušanje Boga kao uvjet traganja za općim dobrom, pravednosti i pomirenjem u istini. Religija stavlja čovjeka u odnos s Bogom, Stvoriteljem i Ocem sviju, te stoga treba biti snažan čimbenik mira. Religije se svijek moraju pročišćavati prema ovoj istinskoj biti, kako bi odgovorile svom izvornom poslanju.

Ovdje se želim usredotočiti na središnju temu mojega kratkog promišljanja: to je pitanje savjesti. Tema savjesti je transverzalna glede raznih područja u kojima djelujete i temelj je slobodnog i pravednog društva, kako na nacionalnoj tako i na nadnacionalnoj razini. Naravno, mislim na Europu, čija je Hrvatska oduvijek sastavnica na povijesno-kulturnome planu, a to će doskora biti i na političko-institucionalnoj razini. Valja priznati i razvijati velika dostignuća modernoga doba, to jest, priznavanje i jamstvo slobode savjesti, ljudskih prava, slobode znanosti i time, slobodnoga društva, ali pri tom zadržati otvorenima razum i slobodu prema njihovu nadnaravnom temelju, kako bi se izbjeglo to da se ta dostignuća samoizbrišu, kao što nažalost nerijetko možemo ustvrditi. Kvaliteta društvenoga i građanskoga života, kvaliteta demokracije dobrim dijelom ovise o tomu „kritičkom“ čimbeniku, odnosno savjesti, o tome kako je se shvaća i o tome koliko se ulaže u njezino oblikovanje. Ako se savjest, prema prevladavajućem modernom shvaćanju, ograniči u subjektivni okvir, u koji se smješta religiju i moral, onda krizi zapada nema lijeka, a Europa je osuđena na nazadovanje. Ako se naprotiv savjest otkrije kao mjesto slušanja istine i dobra, mjesto odgovornosti pred Bogom i braćom ljudima, što je protiv svake diktature, onda ima nade za budućnost.

Zahvalan sam profesoru Zuraku jer je spomenuo kršćanske korijene brojnih kulturnih i znanstvenih ustanova ove zemlje, što se uostalom vidi i diljem Europe. Treba spominjati te začetke, pa i zbog povijesne istine, i vrlo je važno znati pomno iščitavati te korijene, jer oni mogu i danas nadahnjivati. Ključno je otkriti snagu nekog događaja, primjerice, nastajanja jednog sveučilišta, ili nekog kulturnog pokreta, ili neke bolnice. Valja shvatiti zašto i kako je do toga došlo, kako bi se i danas vrjednovala ta snaga, koja je duhovna stvarnost, a postaju kulturnom i onda i društvenom. U temelju svega su muškarci i žene, dakle, osobe - savjesti, vođene snagom istine i dobra. Neki su od svijetlih likova ove zemlje već spomenuti.

Ja bih želio spomenuti oca Ruđera Josipa Boškovića, isusovca, rođenog u Dubrovniku prije tri stotine godina, 18. svibnja 1711. On vrlo dobro utjelovljuje sretnu svezu između vjere i znanosti, koje se uzajamno potiču na propitivanje, koje je istovremeno otvoreno, raznoliko, ali i sintetičko. Njegovo najpoznatije djelo Teorija prirodne filozofije, objavljeno u Beču, a zatim i u Veneciji polovicom osamnaestoga stoljeća, nosi vrlo znakovit podnaslov: redacta ad unicam legem virium in natura existentium, to jest „prema jedinom zakonu postojećih snaga u prirodi.“ U Boškoviću imamo analizu, imamo proučavanje mnogovrsnih znanstvenih grana, ali imamo i strast za jedinstvom. A to je tipično za katoličku kulturu. Zbog toga je osnivanje Katoličkog sveučilišta u Hrvatskoj znak nade. Želim da ono pridonese ujedinjenju između raznih dijelova suvremene kulture, vrijednosti i identiteta vašega naroda, nastavljajući plodan crkveni doprinos povijesti plemenite hrvatske nacije. Vratimo se ocu Boškoviću, stručnjaci vele da njegova teorija „kontinuiteta“ vrijedi i za prirodne znanosti i za geometriju, što se na izvrstan način podudara s nekim velikim otkrićima suvremene fizike. Što reći? Odajemo priznanje slavnome Hrvatu, ali i istinskom isusovcu: častimo štovatelja istine koji dobro zna koliko ga ona nadvisuje, ali koji također zna, u svjetlu istine, upotrijebiti do kraja sposobnosti razuma kojima ga je Bog obdario.

No, osim odavanja priznanja, treba koristiti metodu umnog otvaranja tih velikana. Vratimo se dakle savjesti kao glavnom čimbeniku za kulturnu izgradnju i za promicanje općeg dobra. Oblikovanjem savjesti, Crkva daje društvu svoj dragocjeni prinos. Taj se doprinos počinje oblikovati u obitelji, a učvršćuje u župi, gdje se djeca i mladi uče produbljivanju Svetog pisma, koje je „veliki kodeks“ europske kulture. Istodobno uče o smislu zajednice, utemeljene na daru, a ne na gospodarskom interesu ili na ideologiji, nego na ljubavi, koja je „glavna pokretačka sila istinskog razvoja svake osobe i cijeloga čovječanstva“ (Caritas in veritate, 1). Ta se logika besplatnosti, naučena u djetinjstvu i mladosti, potom živi u svakom okviru, u igri i u športu, u međusobnim odnosima, umjetnosti, u dragovoljnom služenju siromašnima i patnicima, a kada je jednom usađena, onda se može primjenjivati i u složenijim područjima politike i ekonomije, surađujući da jedan polis – grad, bude ugodan i gostoljubiv, da ne bude prazan, lažno neutralan, nego bogat ljudskim sadržajima, s izrazitom etičkom crtom. Vjernici laici su zapravo pozvani da tu velikodušno žive svoju izobrazbu, vodeći se načelima socijalnog nauka Crkve za istinsku laičnost, za socijalnu pravdu, za obranu života i obitelji, za slobodu vjere i odgoja. Cijenjeni prijatelji, vaša nazočnost i hrvatska kulturna baština potaknuli su me na ova kratka promišljanja.

Ostavljam vam ih kao znak mojega poštovanja, a povrh svega kao želju Crkve da, pronoseći svjetlo Evanđelja, hodi u vašem narodu. Zahvaljujem vam na pozornosti i od srca blagoslivljam vas, vaše najmilije i vaš rad.

 

+++++++++++++++++++++++++++

 

Obraćanje Svetoga Oca Benedikta XVI. mladima na Molitvenom bdjenju s mladima na Trg bana Josipa Jelačića u Zagrebu, 04.06.2011

 

Draga mladeži!

 

Sve vas srdačno pozdravljam! Osobito sam zadovoljan što sam ovdje s vama, na ovom povijesnom trgu koji je srce grada Zagreba. Ovaj je trg mjesto susreta i komunikacije, na kojemu često prevladava žamor i svakodnevna vreva. A sada, vaša ga nazočnost gotovo pretvara u „hram“, čiji je svod samo nebo, koje se večeras čini kao da se naginje nad nas. U tišini želimo primiti Riječ Božju koja je naviještena, kako bi prosvijetlila naš um i zagrijala naše srce.

Iskreno zahvaljujem monsinjoru Srakiću, Predsjedniku Biskupske konferencije, za riječi kojima nas je uveo u ovaj naš susret. Na poseban način pozdravljam dvoje mladih te im zahvaljujem što su nam dali svoja lijepa svjedočanstva. Danielovo iskustvo podsjeća na ono svetoga Augustina; iskustvo je to traženja ljubavi negdje „vani“, a poslije se otkriva da mi je bliže od mene samoga, „dodiruje“ me mojoj u dubini i pročišćava… Mateja nam je pak govorila o ljepoti zajednice koja otvara srce, um i narav… Hvala vam oboma!

Sveti nas je Pavao, u čitanju koje smo čuli, pozvao da se „radujemo u Gospodinu uvijek“ (Fil 4,4). Riječ je to po kojoj duša zadrhti, ako uzmemo u obzir da Apostol narodā tu poslanicu piše kršćanima u Filipima dok je bio u zatvoru, u iščekivanju presude. On je okovan, ali navještaj i svjedočanstvo Evanđelja ne mogu biti zatočeni. Iskustvo svetoga Pavla pokazuje kako je, na našem putu, moguće očuvati radost i u mračnim trenutcima. Na koju on to radost misli? Svi znamo da u srcu svakog čovjeka boravi snažna čežnja za srećom. Svako djelo, svaka odluka, svaka nakana nosi u sebi tu skrivenu intimnu i prirodnu potrebu. Ali, vrlo često, primijetimo da smo pouzdanje položili u stvarnosti koje ne ispunjavaju tu želju,

Nego štoviše, otkrivaju svu njihovu neizvjesnost. I upravo se u tim trenutcima osjeća potreba za nečim što „nadilazi“, što daje smisao svakodnevnom životu.

Dragi prijatelji, vaša je mladost vrijeme koje vam Gospodin daruje da biste mogli otkriti smisao postojanja! To je vrijeme velikih obzora, snažno življenih osjećaja, ali i strahova zbog zahtjevnih i trajnih odluka, teškoća u učenju i radu, pitanja o otajstvu boli i patnje. Još više, to predivno razdoblje vašega života u sebi nosi duboku čežnju, koja ne briše sve ostalo, nego ga uzdiže kako bi mu dala puninu. U Ivanovu Evanđelju Isus, obraćajući se svojim prvim učenicima, pita: „Što tražite?“ (Iv 1,38). Draga mladosti, te riječi, to pitanje nadilazi vrijeme i prostor, zahtijeva od svakoga muškarca i svake žene da se otvori životu, i traži pravi put… I evo ono što iznenađuje: Kristov glas i vama ponavlja: „Što tražite?“. Isus vam danas govori: putem Evanđelja i Duha Svetoga, da je On vaš suvremenik. On je onaj koji traži vas, prije nego vi Njega!

Potpuno poštujući vašu slobodu, On se približava svakome od vas i predlaže sebe kao istinski i odlučujući odgovor na onu čežnju koja prebiva u vašem biću, na želju za životom koji vrijedi živjeti. Pustite da vas uzme za ruku! Pustite da bude prijatelj i suputnik na vašem putu! Pouzdajte se u Njega, neće vas nikada razočarati! Isus vam daje da izbliza upoznate ljubav Boga Oca, daje vam da shvatite da se vaša sreća ostvaruje u prijateljstvu s Njime, u zajedništvu s Njime.

Stvoreni smo i spašeni iz ljubavi. I samo u onoj ljubavi, koja želi i traži dobro drugoga, uistinu možemo iskusiti smisao života, i radosni smo što ga živimo, pa i u naporima, kušnjama, razočaranjima, čak i plivajući protiv struje.

Dragi mladi, ukorijenjeni u Kristu, moći ćete u punini živjeti ono što jeste. Kao što znate, na toj sam temi razvio svoju poruku za sljedeći Svjetski dan mladih, koji će nas okupiti u kolovozu u Madridu, i prema kojemu idemo. Pošao sam od snažnoga izraza svetoga Pavla: „Ukorijenjeni i nazidani na Kristu, učvršćeni u vjeri“ (Kol 2,7). Rastući u prijateljstvu s Gospodinom, kroz Njegovu Riječ, Euharistiju i pripadnost Crkvi, uz pomoć vaših svećenika, moći ćete svima svjedočiti radost susreta s Njim koji vas uvijek prati, i zove vas živjeti u pouzdanju i nadi. Gospodin Isus nije Učitelj koji zavarava svoje učenike; On jasno kaže da hod s Njime zahtijeva zalaganje i osobnu žrtvu, ali se isplati! Dragi mladi prijatelji, ne dopustite da vas zavedu privlačna obećanja lakog uspjeha, načini života koji daju prednost izgledu, na štetu nutrine. Ne popuštajte kušnjama da se potpuno pouzdate u posjedovanje, u materijalne stvari, odričući se slijediti istinu koja ide dalje, poput visoke zvijezde na nebu, kamo vas Krist želi povesti. Dopustite da vas povede u Božje visine!U doba vaše mladosti, podupire vas svjedočanstvo brojnih Gospodinovih učenika, koji su živjeli u svom vremenu noseći u srcu novost Evanđelja.

Sjetite se Franje i Klare iz Asiza, Ruže iz Viterba, Terezije od Djeteta Isusa, Dominika Savija.

Koliko mladih svetaca i svetica u velikom krilu Crkve! Ali ovdje, u Hrvatskoj, vi i ja upravimo misli na blaženoga Ivana Merza. Sjajan mladić, u potpunosti uključen u društveni život, koji nakon preminuća mlade Grete, njegove prve ljubavi, kreće sveučilišnim putom. U godinama Prvoga svjetskog rata nalazi se pred razaranjem i smrću, ali sve ga to oblikuje i izgrađuje, dajući mu da nadvlada trenutke krize i duhovne borbe. Ivanova je vjera toliko ojačala da se posvećuje proučavanju liturgije i započinje snažan apostolat među samim mladima. Otkriva ljepotu katoličke vjere i shvaća da je njegov životni poziv živjeti, i činiti da živi, prijateljstvo s Kristom. Koliko divnih djela ljubavi i dobrote ispunja njegov put. Umire 10. svibnja 1928., sa samo 32 godine, nakon nekoliko mjeseci bolesti, prikazujući svoj život za Crkvu i mlade.

Taj mladi život, darovan iz ljubavi, nosi Kristov miris, te je svima poziv da se ne bojimo povjeriti sebe Gospodinu, kao što to, na poseban način, razmatramo u Djevici Mariji, Majci Crkve, koja se ovdje ljubi i časti kao „Majka Božja od Kamenitih vrata“ („Madre di Dio della Porta di Pietra“). Večeras želim Njoj povjeriti svakoga od vas, da vas prati svojom zaštitom, a nadasve da vam pomogne susresti Gospodina i u Njemu pronaći puni smisao vašeg postojanja. Marija se nije bojala cijelu sebe darovati u Božji nacrt; u Njoj vidimo koji je naš cilj: puno zajedništvo s Gospodinom.

Cijeli je naš život hod prema Jednoj i Trojednoj Ljubavi koja je Bog; tako možemo živjeti u sigurnosti da nikada nećemo biti napušteni. Dragi mladi Hrvati, grlim vas sve kao djecu! Nosim vas u srcu i ostavljam vam svoj blagoslov.

„Radujte se u Gospodinu uvijek“! Njegova radost, radost istinske ljubavi, neka bude vaša snaga. Amen. Hvaljen Isus i Marija!

 

++++++++++++++++++++++++

 

Homilija Svetoga Oca Benedikta XVI. na svetoj misi na Hipodromu u Zagrebu,  u povodu prvog Nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji, 05.06.2011.

 

Draga braćo i sestre!

 

U ovoj Svetoj Misi koju s radošću predvodim u koncelebracijii s brojnom braćom u biskupstvu i s velikim brojem svećenika, zahvaljujem Gospodinu za sve drage obitelji ovdje okupljene, kao i za sve druge koje su s nama povezane putem radija i televizije. Posebna zahvalnost Kardinalu Josipu Bozaniću, zagrebačkom Nadbiskupu, za srdačne riječi na početku Svete Mise. Svima upućujem svoj pozdrav te izražavam svoju veliku ljubav zagrljajem mira! Proslavili smo nedavno Uzašašće Gospodinovo te se pripravljamo da primimo veliki dar Duha Svetoga. U prvome smo čitanju vidjeli kako je apostolska zajednica bila okupljena u molitvi u Dvorani posljednje večere s Marijom, Isusovom majkom (usp. Dj 1,12-14). To je slika Crkve koja produbljuje svoje korijene u uskrsnom događaju. Ta je zapravo Dvorana mjesto gdje je Isus, na posljednjoj večeri, ustanovio Euharistiju i Svećeništvo, i gdje je, pošto je uskrsnuo od mrtvih, izlio Duha Svetoga nad Apostole upravo te uskrsne večeri (usp. Iv 20,19-23). Gospodin je svojim učenicima naredio da „ne napuštaju Jeruzalem, nego neka čekaju Obećanje Očevo“ (Dj 1,4); tražio je, naime, da ostanu zajedno kako bi se pripravili primiti dar Duha Svetoga. I oni su se skupili u molitvi zajedno s Marijom u Dvorani iščekujući obećani događaj (usp. Dj 1,14). Ostati zajedno bio je Isusov preduvjet da bi primili Duha Tješitelja, a produžena molitva bila je pretpostavka njihove sloge. Tu nalazimo zadivljujuću pouku za svaku kršćansku zajednicu. Katkad se misli da misionarski uspjeh ponajprije ovisi o pomnom programiranju i mudrom izvršavanju neke konkretne obveze. Sigurno, Gospodin traži našu suradnju, ali prije bilo kojega našega odgovora potrebna je njegova inicijativa: Njegov je Duh pravi začetnik Crkve i njega valja zazivati i primiti.

U Evanđelju smo čuli prvi dio takozvane Isusove „svećeničke molitve“ (usp. Iv 17, 1-11a) – na završetku oproštajnoga govora – pune povjerenja, miline i ljubavi. Nazvana je „svećeničkom molitvom“, jer se u njoj Isus predstavlja u svećeničkom stavu, kao onaj koji zagovora za svoje, u trenutku kada treba napustiti ovaj svijet. Ulomkom prevladavaju dva izraza: čas i slava. Riječ je o času smrti (usp. Iv 2,4; 7,30; 8,20), času u kojom Krist ima prijeći s ovoga svijeta k Ocu (13, 1). No, taj je čas istodobno čas njegove proslave koja se ispunjava preko križa, a evanđelist Ivan to naziva „uzvišenje“, odnosno uzdizanje, podizanje u slavu: čas Isusove smrti, čas krajnje ljubavi je čas njegove najviše slave. I za Crkvu, za svakoga kršćanina, najviša slava je slava Križa, a to znači živjeti u ljubavi, u posvemašnjem daru Bogu i drugima.

Draga braćo i sestre!

Vrlo sam rado prihvatio poziv što su mi ga uputili hrvatski biskupi da posjetim ovu zemlju prigodom prvoga Nacionalnoga susreta hrvatskih katoličkih obitelji. Želim izraziti koliko visoko cijenim tu osjetljivost i zauzetost za obitelj, ne samo zbog toga što se ta temeljna ljudska stvarnost danas, u vašoj zemlji kao i drugdje, mora suočiti s teškoćama i prijetnjama, pa stoga ima i posebnu potrebu da se evangelizira i podrži, nego i stoga što su kršćanske obitelji temelj za odgoj u vjeri, za izgradnju Crkve kao zajedništva i za njezinu misionarsku nazočnost u najrazličitijim životnim situacijama. Znam za velikodušnost i predanje s kojima vi, dragi Pastiri, služite Gospodinu i Crkvi. Vaš svakodnevni rad odgajanja u vjeri novih naraštaja, kao i priprave na brak i praćenje obitelji, glavni je put obnove Crkve, kojim se također oživljava društveno tkivo zemlje. Nastavite s tom raspoloživošću ovu vašu dragocjenu pastirsku zauzetost!

Svakomu je dobro poznato kako je kršćanska obitelj posebni znak Kristove nazočnosti i ljubavi i kako je ona pozvana dati posebni i nenadomjestivi doprinos evangelizaciji. Blaženi je Ivan Pavao II., koji je čak tri puta posjetio ovu plemenitu zemlju, tvrdio da je „kršćanska obitelj pozvana živo i odgovorno sudjelovati u poslanju Crkve na vlastiti i originalni način, stavljajući u službu Crkve i društva samu sebe u svojem biti i djelovati, kao intimno zajedništvo života i ljubavi“ (Familiaris consortio, 50). Kršćanska je obitelj uvijek bila primarni put prenošenja vjere te i danas posjeduje velike mogućnosti za evangelizaciju u mnogovrsnim okruženjima.

Dragi roditelji, trajno se obvežite učiti svoju djecu moliti, i molite s njima; približite ih Sakramentima, osobito Euharistiji jer ove godine slavite 600 godina „ludbreškog euharistijskog čuda“; uvedite ih u život Crkve; u intimi doma nemojte se bojati čitati Sveto pismo, obasjavajući tako obiteljski život svjetlom vjere i hvaleći Boga kao Oca. Budite poput male Dvorane posljednje večere, poput one Marijine i učenika, u kojoj se živi jedinstvo, zajedništvo, molitva! Danas, Bogu hvala, mnoge kršćanske obitelji stječu sve više svijest o svojem misijskom pozivu te se ozbiljno zauzimaju u svjedočenju za Krista Gospodina. Blaženi Ivan Pavao II govorio je: „Prava obitelj, utemeljena na braku, sama je po sebi dobra vijest za svijet“. I dodaje: „U naše vrijeme sve su brojnije obitelji koje aktivno sudjeluju u evangelizaciji…

U Crkvi je dozreo trenutak obitelji, a to je također trenutak misionarske obitelji“ (Angelus, 21. listopada 2001.).

U današnjem je društvu više no ikad žurno potrebna nazočnost uzornih kršćanskih obitelji. Moramo na žalost ustanoviti, da se, posebno u Europi, širi sekularizacija koja Boga života gura na rub te donosi rastuću razjedinjenost obitelji. Apsolutizira se sloboda bez odgovornosti za istinu, i njeguje se, kao ideal, individualno dobro preko potrošnje materijalnih dobara te površnih iskustava, ne vodeći računa o kvaliteti odnosa s osobama i o najdubljim ljudskim vrijednostima; ljubav se svodi na sentimentalni osjećaj i zadovoljavanje nagonskih poriva, bez nastojanja da se stvore trajne veze međusobne pripadnosti i bez otvorenosti životu. Pozvani smo da se odupremo tom mentalitetu! Uz riječ Crkve, veoma je važno i svjedočenje te zauzetost kršćanskih obitelji, vaše konkretno svjedočanstvo, posebno kao potvrda nepovredivosti ljudskoga života od začeća do njegova prirodnoga skončanja, što je jedinstvena i nezamjenjiva vrijednost obitelji utemeljene na braku i na potrebi zakonskih odredbi koje bi podupirale obitelji u zadaći rađanja i odgoja djece.

Drage obitelji, budite hrabre! Ne popuštajte tom sekulariziranom mentalitetu koji nudi suživot kao pripravu ili čak kao zamjenu za brak! Pokažite svojim životnim svjedočanstvom da je moguće ljubiti poput Krista, bezrezervno, da se nije potrebno bojati brige za drugu osobu! Drage obitelji, radujte se očinstvu i majčinstvu! Otvorenost životu znak je otvorenosti prema budućnosti, pouzdanja u budućnost, kao što poštivanje naravnoga zakona oslobađa osobu, a ne ubija je! Dobro obitelji je dobro i Crkve. Želio bih istaknuti ono što sam tvrdio prije: „Izgradnja svake pojedine kršćanske obitelji smješta se unutar veće obitelji Crkve, koja je podupire i nosi sa sobom. I obratno, Crkvu grade obitelji, male kućne crkve“

Molimo Gospodina da obitelji budu uvijek više male Crkve, a crkvene zajednice da budu više obitelj!

Drage hrvatske obitelji, živeći u zajedništvu vjere i ljubavi, budite što očitiji svjedoci obećanja koje je Gospodin, uzašavši na nebo dao svakomu od nas: „…ja sam s vama sve dane do svršetka svijeta“ (Mt 28,20). Dragi hrvatski kršćani, osjećajte se pozvanima naviještati evanđelje cijelim svojim bićem; osjetite snagu Gospodnje riječi: „Pođite i učinite mojim učenicima sve narode“ (Mt 28,19). Djevica Marija, Kraljica Hrvata, neka vas uvijek prati na tom putu. Amen! Hvaljen Isus i Marija!

 

+++++++++++++++++++++++++++

 

 

Oproštajni govor Svetoga Oca Benedikta XVI. u Međunarodnoj zračnoj luci Pleso u Zagrebu, 05.06.2011.

 

Gospodine Predsjedniče,

uglednici iz vlasti,

draga Braćo u biskupstvu,

braćo i sestre u Gospodinu!

 

Moj je pohod vašoj zemlji došao do kraja. Premda kratak, bio je bogat susretima, koji su mi omogućili osjetiti dio vas, vaše povijesti te su mi pružili prigodu da hodočasničku Crkvu u Hrvatskoj utvrdim u vjeri u Isusa Krista, jedinoga Spasitelja.

Tu vjeru, koja je doprla do vas hrabrim i vjernim svjedočenjem tolike vaše braće i sestara, od kojih neki nisu oklijevali umrijeti za Krista i njegovo Evanđelje, doživio sam živom i iskrenom. Podajmo Bogu hvalu za obilne darove milosti koje bogato raspoređuje u svagdašnjem hodu svoje djece! Želim zahvaliti svima koji su sudjelovali u pripravi kako bi ovaj moj posjet protekao u redu.

Na pameti i u srcu nosim žive dojmove ovih dana. Skladno i proživljeno je bilo jutrošnje sudjelovanje na svetoj Misi u prigodi Nacionalnoga dana obitelji. Jučerašnji susret u Hrvatskom narodnom kazalištu omogućio mi je da s predstavnicima građanskoga društva i vjerskih zajednica podijelim neka razmišljanja.

Potom su mi, tijekom dirljivog molitvenoga bdijenja, mladi pokazali svijetlo lice Hrvatske, okrenuto prema budućnosti, obasjano živom vjerom poput plamena dragocjene svjetiljke, koji je primljen od otaca i koji zahtijeva ga da se čuva i hrani duž puta. Molitva na grobu blaženoga kardinala Stepinca podsjetila nas je, na osobit način, na sve one koji su trpjeli – a i danas trpe – zbog vjere u Evanđelje. Nastavimo moliti zagovor toga neustrašivoga svjedoka uskrsloga Gospodina, kako bi svaka žrtva, svaka kušnja, koje prinosimo Bogu iz ljubavi prema njemu i braći, mogle biti kao pšenično zrno koje, pavši na zemlju, umre da donese plod.

Razlog je moje radosti što sam vidio koliko je danas još uvijek živa kršćanska predaja u vašem narodu. Rukom sam je dotaknuo osobito u toplom dočeku što mi ga je narod iskazao, a kao što je to učinio i tijekom tri posjeta blaženoga Ivana Pavla II., prepoznajući u posjetu Petrova Nasljednika, onoga koji dolazi utvrditi braću u vjeri. Ova crkvena životnost, koju valja očuvati i ojačati, sigurno će proizvesti svoje pozitivne učinke na svekoliko društvo, zahvaljujući suradnji Crkve i javnih ustanova, za koju želim da bude uvijek jasna i plodna.

U ovo vrijeme, kad se čini da nedostaju čvrsta i sigurna uporišta, neka kršćani, ujedinjeni „zajedno u Kristu“, ugaonom kamenu, mognu, poput duše nacije, nastaviti izgrađivati državu pomažući joj u razvoju i boljitku.

Vraćajući se u Rim, sve vas povjeravam u Božje ruke. On, darovatelj svakoga dobra i beskrajna providnost, neka uvijek blagoslivlja ovu zemlju i hrvatski narod te udijeli mir i napredak svakoj obitelji.

Neka Djevica Marija bdije nad povijesnim putom vaše domovine kao i nad putom čitave Europe i neka vas također prati moj apostolski blagoslov, koji vam od srca udjeljujem.

Na vrh

 

07. LIPNJA - DAN HRVATSKE DIPLOMACIJE

Pismo pape Ivana VIII. knezu Branimiru

07. lipnja 879. godine

Dragom sinu Branimiru,

Čitajući pismo tvoga gospodstva, što si ga nama po časnom svećeniku Ivanu, uzdaniku našem, poslao, razabrah jasnije od sunca koliku vjeru i iskreno štovanje gajiš prema crkvi svetih apostola Petra i Pavla i prema nama. Pa jer s voljom Božjom ponizno ispovijedaš i želiš kao dragi sin biti u svemu vjeran i pokoran svetom Petru i nama, koji smo po milosti Božjoj namjesto njega, uvelike zahvaljujemo gospodstvu tvojemu ovim našim pismom apostolskim pa te s očinskom ljubavlju  kao najmilijeg sina primamo i u duhu grlimo, gdje se vraćaš u krilo Svete Stolice apostolske, majke tvoje, u kojoj su se i pređi tvoji iz najbistrijega vrela pojili slatkim napitkom svetoga nauka; i bit ćemo ti skloni apostolskom dobrotom, da bi vazda lebdjela nad tobom milost i blagoslov od apostolskih glava sv. Petra i Pavla, te da bi uvijek bio čitav i siguran od vidljivih i nevidljivih neprijatelja, koji neprestano ljudskom spasu zasjedaju i staju na put, i da bi lakše stekao žuđenu pobjedu nad neprijateljima, jer, kako budeš nastojao, da se sam Bogu ponizno pokoriš i slušaš sveti nauk njegov i kako budeš iskazao za ljubav Božju dužnu počast svećenicima i službenicima njegovim, tako ćeš bez sumnje biti pobjednik i gospodar nad svima svojim neprijateljima i buntovnim protivnicima. I zato opominjemo revnost tvoju, da u svim svojim djelima imaš uvijek pred očima Gospodina, da ga se bojiš i svim srcem ljubiš, jer psalamist veli: " Blažen čovjek, koji se Boga boji i komu su veoma omiljele zapovijedi njegove; jako će biti sjeme na njegovo na zemlji "; a sam veli u evanđelju : " Tko mene ljubi, držat će riječ moju, i moj će otac ljubiti njega, i k njemu ćemo doći i kod njega ćemo se nastaniti ".

Kad je to tako, ako svojim dobrim djelima, što sada sjaju, proslaviš Boga, bez sumnje će te jednom ovjenčati vječna slava, jer on preko Mojsija sam svjedoči, da tako čini, govoreći: " Proslavit ću one koji mene slave ". Pa kako si preko spomenutog već svećenika Ivana od naše vrhovne vlasti molio, da te za bolji spas tvoj blagoslovimo našom apostolskom riječju, to smo vrlo rado učinili.

Kad smo naime na dan Uzašašća Gospodnjega služili misu na žrtveniku Sv. Petra, digosmo ruke u vis i blagoslovismo tebe i cio narod tvoj i cijelu zemlju tvoju, da možeš ovdje uvijek spašen tijelom i dušom sretno i sigurno vladati zemaljskom kneževinom, a poslije smrti da se na nebesima veseliš s Bogom i da vječno vladaš.

A budući da smo spoznali da je ovaj isti svećenik Ivan u svemu tebi i nama uistinu vjeran, podali smo mu naše apostolsko pismo, da ga preda bugarskom kralju. Stoga te molimo, daj za ljubav svetomu Petru i nama, da s tvojim dopuštenjem obavi to poslanstvo bez otezanja, pa zato tebi za ljubav mnogo puta zahvaljujemo.

Dano 7. dan mjeseca lipnja, 12 indikcije

Na vrh

 

EUHARISTIJSKI KONGRES U CETINGRADU

14. I 15. KOLOVOZA 1939. GODINE

 

U časopisu „Blaženi Alojzije Stepinac“ Glasniku Postulature za proglašenje blaženog Alojzija Stepinca svetim, u broju 3 od 8. svibnja 2009. godine pročitali smo članak mons. Juraja Batelje o Euharistijskom kongresu održanom u Cetingradu 14. i 15. kolovoza 1939. godine na kojemu su sudjelovali zagrebački nadbiskup dr. Alojzije Stepinac, banjolučki biskup o. Jozo Garić i senjsko-modruški biskup dr. Viktor Burić. Neka i ovaj članak bude poziv svima nama na duhovnu i vjersku obnovu a posebice danas u ovo milosno vrijeme dok Hrvatskom odjekuju riječi i poruke Svetoga Oca Benedikta XVI. izrečene za njegova posjeta našoj Domovini 04. i 05. lipnja 2011. godine. Zahvaljujemo monsinjoru kanoniku Marijanu Ožuri, cetingradskom župniku, što nas je upozorio na ovaj članak koji govori o našoj slavnoj povijesti.

Cetingrad, 14. i 15. kolovoza 1939.


U nizu euharistijskih kongresa kojima je blaženi Alojzije Stepinac nastojao pokrenuti sveopću moralnu i vjersku obnovu u Zagrebačkoj nadbiskupiji bijaše proslavljen i Euharistijski kongres u Cetingradu 14. i 15. kolovoza 1939. godine. Napominjem da cijeli prikaz pripreme i proslave ovoga kongresa, potom bibliografiju i slikovne zapise čitatelji mogu pronaći u knjizi "Euharistijska evangelizacija nadbiskupa Alojzija Stepinca", Zagreb, 2006.

Piše: J. Batelja

Cetingrad i sva njegova okolica, u kojoj su se odigrali sudbonosni događaji hrvatske države, doživjeli su 14. i 15. kolovoza 1939. veličanstveno hrvatsko katoličko slavlje. Nedaleka Petrova gora, koja čuva spomen na tragičnu smrt posljednjega kralja hrvatske narodne samostalne države, i šutljivi, gotovo već razrušeni frankopanski grad Cetin, koji je prije 412 godina dao povijesno svjedočanstvo o suverenosti hrvatskoga naroda, bili su svjedoci, kako se oko njih sa sviju strana slijeva golemo mnoštvo Hrvata katolika prema župnoj crkvi Cetingrada.

Vjerujemo u Tebe, Kriste Bože Svetootajstveni!
Bio je tih dana u Cetingradu dekanski Euharistijski kongres, već četvrti u 13 godina na našem području. Prvi put je proslavljen godine 1926. u Slunju, drugi put 1934. godine u Drežniku, treći 1937. opet u Slunju, a četvrti sada u Cetingradu. S pravom se dakle može reći da nijedan hrvatski kraj nije toliko počastio euharistijskoga Krista kao naše područje. I zbog toga mu pripada prvenstvo među svim hrvatskim krajevima. I u tom je ovaj gospodarski siromašni, ali vjerom bogati kraj, mogao biti barem u kratkom povijesnom razdoblju uzor drugim hrvatskim krajevima.

Pripreme za doček hrvatskih dostojanstvenika
Slavlje cetingradskoga Euharistijskoga kongresa započelo je u ponedjeljak 14. kolovoza predvečer nadasve svečanim dočekom trojice hrvatskih biskupa. Svojim dolaskom oni nisu počastili samo svečano zborovanje, nego i čitav cetinski kraj.
Već u rano poslijepodne počela su sa svih strana pristizati kola nakićena hrvatskim barjacima i zastavicama, koja su zatim u povorci pošla ususret hrvatskome metropolitu dr. Alojziju Stepincu, banjolučkom biskupu o. Jozi Gariću i senjsko-modruškom biskupu dr. Viktoru Buricu, koji su s euharistijskoga kongresa iz Jastrebarskog dolazili preko Gline i Petrove gore u Cetingrad.
Stotinjak iskićenih kola i 30 konjanika pohrlilo je u Kladušu, na nekadašnju granicu Bosne i Hrvatske s nakanom da tamo pozdrave natpastire te ih svečano doprate u Cetingrad.

Doček nadbiskupa Alojzija Stepinca u Kladuši
Doček upriličen crkvenim dostojanstvenicima u Kladuši, koja pripada Banjolučkoj biskupiji, ali dušobrižničku administraciju već nekoliko desetljeća vodi u njoj cetingradski župnik, bio je vrlo svečan. Usred grada bio je podignut slavoluk i na tom su mjestu dočekali biskupe Hrvati katolici, ali i predstavnici muslimanskih Hrvata na čelu s imamom Rizvićem te paroh tamošnjeg pravoslavnog stanovništva. Na kućama su se prvi put poslije 1918. vijorile hrvatske zastave. One su, međutim, nekima i tada smetale, jer su žandari drugi dan proveli istragu protiv onih koji su izvjesili hrvatske zastave.
Hrvatskoga metropolita i oba biskupa pozdravili su kod slavoluka jedan Hrvat, seljak, i tri djevojčice. Doček je bio vrlo srdačan. Narod je razdragano klicao crkvenim dostojanstvenicima.
Nadbiskup Stepinac se odmah uputio medu seljake te se s njima upustio u razgovor, a tako su učinili i biskupi Garić i Burić. Praćeni narodom biskupi su pregledali zemljište, na kojem će se doskora graditi nova župna crkva za župu Kladušu, koja je postojala još prije turskih provala te je tada propala, a sad će biti obnovljena. Kladušani su biskupima priredili zakusku kod obitelji Horvat, pa je tu biskupe pozdravio Hasan Milković, načelnik i bivši narodni zastupnik, obećavši da će gradnju katoličke crkve u Kladuši pomoći ne samo katolici, nego i pripadnici drugih vjera u Kladuši.

Nadbiskup Stepinac u Cetingradu
Iz Kladuše su biskupi krenuli prema granici Bosne i Hrvatske, gdje je bio postavljen još jedan slavoluk. Tu su biskupe dočekali konjanici s mnoštvom iskićenih seljačkih kola, a svirala je Omladinska glazba iz Slunja.
Nakon pozdrava uputila se svečana povorka u Cetingrad. Tu je bio treći slavoluk. Pozdrave biskupima izrekli su domaći župnik Petar Medved i tri djevojčice s cvijećem. Od slavoluka se razvila povorka prema crkvi. U povorci su stupali biskupi u pratnji svojih tajnika, trojice dekana: slunjskoga dr. Dragutina Kukalja, rakovičkoga Ivana Jurajića i vrbovskoga Franje Prpića, petorice župnika: Stjepana Petovara iz Ladevca, Antona Brnada iz Cvito-vića, dr. Dragutina Stimca iz Drežnik Grada, Ivana Ceparića iz Saborskog i Joze Benca iz Zagorja kod Ogulina i trojice svećenika: Feliksa Selige iz Cvito-vića, Vladimira Stuparića i Nikole Sojata iz Senja.
Iza svećenstva su išli cetingradski načelnik M. Mravunac, slunjski seoski načelnik D. Sumanja, hrvatski narodni zastupnik Slunjskoga kotara dr. L. Sušić, ugledni slunjski odvjetnik dr. A. Kuharić i mnogi drugi odlični predstavnici Cetingrada i cijele ove okolice s mnoštvom naroda. Svirale su naizmjence slunjska vatrogasna i slunjska omladinska glazba.

Početak Kongresa
U crkvi je obavljen zaziv Duha Svetoga. Ada-mićevu pjesmu u počast biskupima Evo veliki svećenik i himan za otvorenje kongresa Dođi, Duše Presveti (Taclik) otpjevao je Crkveni pjevački zbor iz Slunja. Propovijed na temu Značenje Euharistije i ovog Euharistijskoga kongresa održao je senjsko-modruški biskup dr. Viktor Burić. Otpjevana je svečana Večernja, po uredbi V. Golera, a pjevao je crkveni pjevački zbor iz Slunja, koji je potom i kod izlaganja Svetog Otajstva za noćno klanjanje otpjevao Molitarovu pjesmu O duša naših hrano.

Nočno bdijenje i ponoćka
Noćno bdijenje obavljeno je pred izloženim Presvetim po uzoru starih vigilija, a čitali su se odlomci iz Svetog pisma. Svećenici — župnici Dragutin Kukalj, Stjepan Petovar i Ivan Ceparić tumačili su biblijske tekstove, a narod je između pojedinih od¬lomaka pjevao euharistijske pjesme.
Ponoćku je predvodio slunjski dekan Dragutin Kukalj, a propovijedao je slunjski kapelan Vladimir Stuparić. Na koru su Koralnu misu pjevale slunjske djevojčice iz pučke škole.

Slavlja na Veliku Gospu
Na Veliku Gospu u 6 sati ujutro glagoljsku pjevanu misu slavio je vrbovski dekan Franjo Prpić, a propovijedao je lađevački župnik Stjepan Petovar.
U 8.30 sati stigla je na prostor pokraj crkve slunjska procesija s obje svoje glazbe. Došlo je oko 400 slunjskih župljana. Osobito se istaknula slunjska omladinska glazba, sastavljena od mladih, ali vrsnih svirača. Zapažen je i velik broj slunjskih ministranata, koji su izgledom i uvježbanošću pridonijeli uspjehu kongresa.
U 9.30 sati predvodio je senjski biskup dr. Viktor Burić glagoljsku pontifikalnu misu pod vedrim nebom. Medu svećenicima koji su asistirali bili su slunjski župnik i dekan preč. Dragutin Kukalj i slunjski kapelan Vladimir Stuparić.
Slunjski mješoviti crkveni pjevački zbor otpjevao je Glibotićevu Misu.
Svečanu propovijed, čiji nam sadržaj nije poznat, izrekao je hrvatski metropolit dr. Alojzije Stepinac. Prema novinskim izvješćima, četiri tisuće okupljenih vjernika s područja Korduna radosno je drhtalo na svete riječi hrvatskog metropolita te ih neizbrisivo pohranilo u svoju dušu.

Zborovanje
U 10.15 sati bilo je javno zborovanje. Uvodni govor izrekao je cetingradski načelnik gosp. Mijo Mravunac. Poduži govor o značenju katoličke vjere za hrvatski narod održao je slunjski odvjetnik dr. Antun Kuharić, a govor o Euharistiji i bi. Nikoli Taveliću, kao najvećem hrvatskom borcu za Euharistiju, dr. Josip Andrić, glavni urednik Društva sv. Jeronima u Zagrebu. Zborovanje je završio načelnik Mravunac.
Zbog kiše nije se mogla održati procesija, pa je kongres završen odmah nakon zborovanja, euhari-stijskim blagoslovom i pjesmom zahvalnicom u crkvi. Zaključni govor održao je slunjski župnik preč. Dragutin Kukalj.
Poslije podne su se biskupi odvezli na ruševine grada Cetina, gdje su se duže vremena zadržali u razgovoru s mještanima. Sutradan ujutro odvezli su se prema Bihaću i Banjoj Luci.
Dojmovi cetingradskoga Euharistijskog kongresa ostali su duboko zapisani u svim hrvatskim katoličkim dušama onoga kraja i donijeli mnogo duhovnog ploda.
Najveća zasluga za njegovu pripravu i uspješan tijek pripala je neumornom slunjskom dekanu Dragutinu Kukalj u i domaćem župniku Petru Medvedu, a onda i dobrom narodu cetinskoga kraja, koji je učinio sve da što ljepše pronese slavu Euharistijskoga Krista.


U Muzeju bi. Alojzija na Kaptolu 31 može¬te nabaviti medalju bi. Alojzija - odlivenu u srebru ili bronci, uokvirenu staklenim okvi¬rom — koja može biti dragi dar ili uspomena. Cijena je 180 kn.


Susret članova Molitvene zajednice

U petak 8. svibnja 2009., na 111. obljetnicu rođenja bi. Alojzija Stepinca, održat će se u Krašiću susret članova Molitvenih zajednica bi. Alojzija Stepinca iz svih krajeva domovine.
Procesija sa zastavama krenut će ispred Blaženikove kuće u Brezariću u 10 sati, a sv. Misa je u župnoj crkvi uli sati.

Zahvaljujemo za pjesme o bi. Alojziju Stepincu, a poslali su ih: Đurđica ASIĆ - KLOBUČAR, Mato ĆAVAR, Evica KRALJIĆ (za «Stepinčeve note»), Mara LEROTA

Sve čitatelje Glasnika i štovatelje bi. Alojzija Stepinca, koji su se pismenim putem preporučili u zagovor bi. Alojzija Stepinca
i zatražili molitvu na njegovom grobu, potičemo da se u molitvi sjedine sa svim njegovim štovateljima koji sudjeluju u sv. Misi
svakog 10. u mjesecu u zagrebačkoj katedrali u 18 sati.


Svaki dopis na Postulaturu blaženoga Alojzija Stepinca, ko¬jim se priopćuje primljeno uslišanje ili uspomena, neka bude
potpisan te obilježen nadnevkom i mjestom pisanja.
Anonimna se pisma ne arhiviraju. Vjernici koji žele ostati anonimni neka to napomenu u dopisu.

Na vrh

  

PROFESORI I UČENICI OŠ GRANEŠINA IZ ZAGREBA

POSJETILI CETINGRAD I STARI GRAD CETIN

 

U subotu, 11. lipnja 2011. godine profesori i učenici OŠ Granešina iz Zagreba posjetili su Cetingrad i Stari grad Cetin. Naši prijatelji iz Zagreba bili su na jednodnevnom izletu u Karlovačkoj županiji na kojemu su posjetili Karlovac, Slunj i Cetingrad. U Cetingradu su profesore i učenike dočekali cetingradski župnik, kanonik, mons. Marijan Ožura i Ivan Mateša, tajnik Udruge Cetin – 1527.

 

U župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije, župnik, mons. Marijan Ožura, govorio je o povijesti župne crkve, kazavši kako je sadašnja crkva potpuno nova jer je u Domovinskom ratu crkva bila zapaljena, minirana i do temelja srušena. Gosti iz Zagreba posjetili su i kriptu crkve, gdje se nalazi 14 ploča s imenima 343 osobe poginule u Domovinskom ratu s područja Slunjskog dekanata i župe Saborsko. Poslije obilaska crkve i kripte, župnik je u župnom stanu goste počastio sokom.

 

Domaćin na Starom gradu Cetin bio je Ivan Mateša, tajnik Udruge Cetin-1527. koji je goste upoznao sa povijeću Cetingrada, posebno naglasivši kako je hrvatski književnik August Šenoa napisao pripovjetku „Turci idu“, kojoj se radnja događa na Cetinu. Na temelju Šenoine pripovjetke, hrvatski skladatelj Krešimir Baranović napisao je operu „Nevjesta od Cetingrada“. Na Josipovo, 19. ožujka 1846. godine tada zapovjednik Prve Banske pukovnije u Glini, a kasnije hrvatski ban, Josip Jelačić dobio je od bosanskog Mehmed-bega Bašića, na dar konja, s kojim je ban Jelačić ujahao u Zagreb, prilikom preuzimanja banske dužnosti.

 

Na vrhu staroga grada Cetina, učenici su razapeli konopac sa zastavicama ispisanim  najljepšim željama za stari grad Cetin. Rastali smo se u pjesmi i u nadi ponovnog susreta, u Cetingradu ili Zagrebu. Raduju nas ovakve posjete i žao nam je što je bila subota, pa naši gosti iz Zagreba nisu upoznali naše učenike i našu školu........Na vrh 

ATENTAT NA HRVATSKE POLITIČARE U SKUPŠTINI KRALJEVINE JUGOSLAVIJE

20. lipnja 1928.

20. lipnja 1928. godine u Narodnoj skupštini Jugoslavije (Kraljevina Srba  Hrvata i Slovenaca) u Beogradu izvršen je atentat na hrvatske zastupnike Stjepana Radića, Pavla Radića, Đuru Basaričeka, Ivana Pernara i Ivana Granđu. Od hitaca na mjestu su poginuli Pavle Radić i Đuro Basariček a od posljedica ranjavanja Stjepan Radić je umro 8. kolovoza 1928. godine.

 Poslije atentata na hrvatske zastupnike širom Hrvatske a posebice u Zagrebu održani su masovni prosvjedi. Sve to je još više pojačalo diktaturu i teror kralja Aleksandra Karađorđevića, koji je raspustio Narodnu skupštinu, zabranio djelovanje svih političkih stranaka i 6. siječnja 1929. godine uveo diktaturu, poznatu pod imenom Šestosiječanjska diktatura. Ovom diktaturom zavladalo je velikosrpsko nasilje i bezakonje, zabranjena je uporaba hrvatskog imena i zastave, zabranjena su sva nacionalna društva, političke stranke i sva nacionalna znamenja, raspuštene su sve hrvatske narodne ustanove, zabranjene su manifestacije hrvatskoga nacionalnog života a u Hrvatsku su poslani novi odredi policije i vojske.

 Vodeći hrvatski političar i glavna meta velikosrpske klike bio je Stjepan Radić i stoga donosimo kratki opis životnoga puta Stjepana Radića.

 

Stjepan Radić

Trebarjevo Desno, 11. lipnja 1871. – Zagreb, 8. kolovoza 1928.

Politički put Stjepana Radića

U travnju 1888. godine tadašnji hrvatski ban grof Khuen-Hedervary ukinuo je hrvatsku operu. Bio je to povod za prvu pravu političku akciju 17-godišnjeg Stjepana Radića. 30. travnja 1888. prikazivala se posljednji put opera Ivana pl. Zajca: „Nikola Šubić Zrinjski“ i u trećem činu kada paša Sokolović, u ime sultana, nudi Zrinjskomu hrvatsku krunu, ako mu preda Siget i kada mu Zrinjski odgovara: "Hrvatima ne treba kralja, Hrvatima ban je kralj",  tada je Stjepan Radić tri puta glasno kliknuo: "Slava Zrinjskomu, dolje tiran Hedervary!".

23. srpnja 1893. u Sisku je Stjepan Radić zastupao Sveučilište na proslavi tristogodišnjice pobjede bana Tome Bakača nad Turcima. Kada je mađaronski načelnik Fabac nazdravio tadašnjem banu grofu Khuen-Hedervaryju, Stjepan Radić je žestoko prosvjedovao riječima: "Mi ovdje slavimo tristogodišnjicu pobjede hrvatskoga bana, a ne slavimo desetogodišnjice pašovanja mađarskoga husara, koji se sam u Saboru nazvao tim imenom i još rekao da se ponosi tim nazivom." Radi te izjave u jesen 1893. godine bio je osuden na 4 mjeseca strogoga zatvora i izbačen je sa Sveučilišta u Zagrebu.

Poslije izbacivanja sa Sveučilišta u Zagreb studij nastavlja u Pragu, gdje je isključen u jesen 1894. godine, poslije čega upisuje studij na Sveučilištu u Pešti, ali zbog spaljivanja mađarske zastave u Zagrebu, u siječnju 1895-e godine, prilikom posjeta cara Franje Josipa I. biva izbačen i sa peštanskog Sveučilišta.

Od 1902. godine živi u Zagrebu. S bratom Antunom Radićem, 1904. godine osniva Hrvatsku pučku seljačku stranku. U Hrvatski sabor prvi puta je izabran 1908. godine u izbornom kotaru Ludbreg. Na sjednici Narodnog vijeća, 24. studenoga 1918. godine, suprostavlja se centralističko-hegemonističkom načinu ujedinjenja južnoslavenskih zemalja izgovorivši povijesnu rečenicu: „Još nije kasno. Ne srljajte kao guske u maglu“. Političko djelovanje Stjepana Radića u Kraljevini Jugoslaviji, od njenog osnutka 1918. g. pa sve do smrti 8. kolovoza 1928. g., obilježila je stalna borba za hrvatske nacionalne interese, za što je više puta suđen i tamničen a na koncu je i ubijen. Veličanstven sprovod Stjepana Radića bio je 12. kolovoza 1928. godine a grob je u Arkadama zagrebačkog groblja Mirogoj.

NEKA JE VJEČNA SLAVA I HVALA ŽRTVAMA POLITIČKOG ATENTATA U SKUPŠTINI KRALJEVINE JUGOSLAVIJE OD 28. LIPNJA 1928. GODINE

Na vrh 

 

25. LIPANJ

DAN DRŽAVNOSTI REPUBLIKE HRVATSKE

25.06.1991. – 25.06.2011.

Na temelju rezultata referenduma održanog 19. svibnja 1991. godine, na kojemu se 93,94% glasača izjasnilo za suverenu i nezavisnu Republiku Hrvatsku, Hrvatski sabor je 25. lipnja 1991. godine donio Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske i Ustavnu odluku o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske, proglašavajući Republiku Hrvatsku samostalnom i neovisnom državom.

Sretan Vam 25. lipanj -  Dan državnosti Republike Hrvatske

 

 

Deklaracija o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske i Ustavna odluka o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske su pravno-političke isprave povijesnog značaja i važnosti i svaki Hrvat i državljanin Republike Hrvatske morao bi ih znati. Zato, zbog njihove značajnosti donosimo ih na svojoj stranici.

 

SABOR REPUBLIKE HRVATSKE

Na temelju članka 140. stavka I. Ustava RepubIike Hrvatske Sabor Republike Hrvatske donosi

Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske

 

I.

Republika Hrvatska proglašava se suverenom i samostalnom državom.

 

II.

Ovim činom Republika Hrvatska pokreće postupak razdruživanja od drugih republika i SFRJ. Republika Hrvatska pokreće postupak za međunarodno priznavanje.

III.

Međunarodni ugovori koje je sklopila i kojima je pristupila SFRJ primjenjivat će se u Republici Hrvatskoj ako nisu u suprotnosti s Ustavom i pravnim poretkom Republike Hrvatske, na temelju odredaba međunarodnoga prava o sukcesiji država u pogledu ugovora.

IV.

Na području Republike Hrvatske važe samo zakoni koje je donio Sabor Republike Hrvatske, a do okončanja razdruživanja i savezni propisi koji nisu stavljeni izvan snage. Republika Hrvatska preuzima sva prava i obveze koja su Ustavom Republike Hrvatske i Ustavom SFRJ bila prenesena na tijela SFRJ. Postupak preuzimanja tih prava i obveza uredit će se ustavnim zakonom.

V.

Državne granice Republike Hrvatske su međunarodno priznate državne granice dosadašnje SFRJ u dijelu u kojem se odnose na Republiku Hrvatsku, te granice izmedu Republike Hrvatske i Republike Slovenije, Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore u okviru dosadašnje SFRJ.

VI.

Prihvaćajući načela Pariške povelje, Republika Hrvatska jamči svima svojim državljanima nacionalna i sva druga temeljna prava i slobode čovjeka i građanina, demokratski poredak, vladavinu prava i sve ostale najviše vrednote svoga ustavnog i međunarodnog pravnog poretka.

VII.

Ova ustavna odluka stupa na snagu kada ju proglasi Sabor Republike Hrvatske.

Zagreb, 25. lipnja 1991.

SABOR REPUBLIKE HRVATSKE

 

 

 

 

SABOR REPUBLIKE HRVATSKE

Na temelju članka 140. stavka I. Ustava RepubIike Hrvatske. Sabor Republike Hrvatske donosi

DEKLARACIJU

o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske

Polazeći od trinaeststoljetne drevno-pravne tradicije na tlu izmedu Jadrana, Drave i Mure, hrvatski narod je sačuvao samosvijest o vIastitom identitetu i o pravu na samobitnost i neovisnost u samostalnoj i suverenoj državi Hrvatskoj. Stjecajem povijesnih okolnosti. nalazeći se na razmeđu istočnog i zapadnog kršćanstva, dviju često suprotstavljenih civilizacija i kultura te različitih političkih, gospodarskih i inih interesa, hrvatski je narod stoljećima branio svoju narodnu državu, a time i narode zapadno od svojih domovinskih granica. Hrvatski je narod bio pod vlašću hrvatskih narodnih vladara te Hrvatskoga sabora samostalan ili pak u personalnim i ugovornim unijama i državno-pravnim savezima s drugim narodima, ali uvijek budno pazeći na očuvanje svoje drevne samobitnosti i suvereniteta. Hrvatski narod sačuvao je i u najtežim potvijesnim uvjetima dio svoga nacionalnog prostora i glavni grad Zagreb sa svim obilježjima hrvatskoga drževnog suvereniteta, čuvari i nositelji kojega bijahu - nakon narodnih vladara - Hrvatski sabor i hrvatski banovi koji imaju ovlasti podkraljeva u vrijeme kada je Kraljevina Hrvatska bila udružena s drugim državama. Hrvatski je sabor očuvao predaje o hrvatskom povijesnom pravu i održao hrvatsku državnu samobitnost tijekom sveukupne povijesti, po čemu je hrvatski narod jedan od najstarijih državotvornih povijesnih naroda Europe.

II.

U razdoblju nametnutoga centralističkoga i totalitarnoga sustava SFRJ, Republika Hrvatska nije mogla promicati i štititi svoje političke, gospodarske, kulturne i ine interese, pa je stoga neprestano jačala težnja za razdruživanjem iz jugoslavenske državne zajednice.

Danas smo suočeni i s pokušajima da se organiziranim odmetništvom i terorizmom, poticanim izvan Republike Hrvatske, narušava ustavni poredak i integritet Republike Hrvatske, štoviše. da se spriječi provedba volje hrvatskoga naroda i svih građana Republike Hrvatske koja je očitovana na izborima i ozakonjena u Ustavu Republike Hrvatske, a osobito na referendumu za suverenost, neovisnost i samostalnost u odnosu na druge republike SFRJ i ostale susjedne države. Hrvatski je narod zajedno sa svim građanima koji Republiku Hrvatsku smatraju svojom domovinom odlučan da svim snagama brani svoju samostalnost i teritorijalnu cjelovitost od bilo čije agresije.

III.

Republika Hrvatska jest demokratska pravna i socijalna država, u kojoj su najviše vrednote ustavnoga poretka: sloboda, jednakost. nacionalna ravnopravnost, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, pluralizam i nepovredivost vlasništva, očuvanje prirodna i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav. Republika Hrvatska jamči Srbima u Hrvatskoj i svim nacionalnim manjinama koje žive na njezinu tlu poštivanje svih ljudskih i građanskih prava, a osobito slobodu izražavanja i njegovanja nacionalnog jezika i kulture, kao i političkog organiziranja. Republika Hrvatska štiti prava i interese svojih državljana bez obzira na vjersku, etničku i rasnu pripadnost.

Republika Hrvatska jamči, u skladu s pravilima međunarodnoga prava, drugim državama i međunarodnim organizacijama, da će u cijelosti i savjesno izvršavati sva prava i obveze kao pravni sljednik dosadašnje SFRJ u dijelu koji se odnosi na Republiku Hrvatsku.

IV.

Republika Hrvatska je i po dosadašnjim ustavima FNRJ i SFRJ imala pravo na samoodređenje uključujući i pravo na otcjepljenje. Republika Hrvatska uspostavljajući se kao samostalna i suverena država, koja je do sada dio svojih suverenih prava ostvarivala u zajednici s drugim republikama i autonomnim pokrajinama u SFRJ, mijenja svoj položaj i državno-pravni odnos spram SFRJ, pristajući na sudjelovanje u pojedinim njezinim institucijama i službama od zajedničkog interesa u funkciji razdruživanja. Dok traje razdruživanje treba utvrditi prava i obveze, odnosno udjel Republike Hrvatske u cjelokupnoj pokretnoj i nepokretnoj imovini i pravima dosadašnje SFRJ. Proglašenjem Ustavne odluke o osamostaljenju Republika Hrvatska otpočinje postupak razdruživanja od ostalih republika i SFRJ, želeći da se ovaj postupak što prije okonča na demokratski i miroljubivi način, poštujući interese svih republika i autonomnih pokrajina koje su činile SFRJ.

Proglašenjem Ustavne odluke o osamostaljenju ostvarene su pretpostavke za priznavanje Republike Hrvatske kao međunarodno-pravnog subjekta, za što će Predsjednik i Vlada Republike Hrvatske poduzeti sve određene korake.

Ovom Ustavnom odlukom sadašnje granice Republike Hrvatske postaju državne granice prema drugim republikama i susjednim državama dosadašnje SFRJ.

Na području Republike Hrvatske važe samo zakoni koje je donio Sabor Republike Hrvatske, a do okončanja razdruživanja i savezni propisi koji nisu stavljeni izvan snage. Sva pitanja koja u ovom trenutku ne mogu biti riješena, kao što su položaj JNA, savezna diplomacija, razdioba zajedničkih prava i obveza bit će uređena posebnim dogovorom - ugovorom između Republike Hrvatske i ostalih federalnih jedinica i SFRJ u postupku razdruživanja. Dok traje razdruživanje, Republika Hrvatska priznaje samo, one savezne institucije u kojima se odlučuje na osnovama, pariteta i suglasnosti.

Savezna tijela ne mogu djelovati na teritoriju Republike Hrvatske, osim ako to Vlada Republike Hrvatske za pojedini slučaj privremeno ne odobri.

Republika Hrvatska povlači svoje predstavnike iz Saveznoga vijeća Skupštine SFRJ, kojemu je istekao mandat, a njegovo je postojanje nepotrebno u postupku razdruživanja. Republika Hrvatska smatra da Vijeće republika i pokrajina može obavljati ulogu parlamentarnog razmatranja problema razdruživanja.

V.

Republika Hrvatska priznaje puni suverenitet i međunarodno-pravni subjektivitet novim državama koje nastaju razdruživanjem SFRJ u okviru postoječih granica SFRJ i u okviru njihovih međusobnih granica utvrđenih dosadašnjim ustavom ili međusobnim dogovorom na demokratski način. Uspostavom samostalnosti i suverenosti Republika Hrvatska ne želi prekid odnosa s drugim republikama niti poremečaj u gospodarskim, prometnim i financijskim odnosima ili poslovanju. Republika Hrvatska uspostavit će posebni ugovorni odnos s Republikom Slovenijom, stvarajući savez dviju samostalnih suverenih država. Republika Hrvatska poziva i ostale republike dosadašnje SFRJ na stvaranje saveza suverenih država pod sljedećim pretpostavkama: priznavanje međusobnog državnog suvereniteta i teritorijalnog integriteta, uzajamno uvažavanje, priznavanje političkog pluralizma i demokracije, pluralizma vlasništva i tržišnog gospodarstva djelotvorno poštivanje ljudskih prava, prava nacionalnih manjina i drugih civilizacijskih vrednota slobodnoga svijeta, kao i spremnost na recipročni dogovor i ugovor o svim spornim pitanjima koja postoje izmedu pojedinih republika suverenih država.

Republika Hrvatska polazi od stanovišta da bi savez suverenih država s Republikom Slovenijom kao i s ostalim republikama, utemeljen na osnovama ugovorne, dobrovoljne i interesne zajednice, mogao biti od koristi za sve republike dosadašnje SFRJ pod uvjetom da se poštuju međusobni interesi po važećim propisima međunarodnog prava, posebno onih na kojima se zasniva i izgrađuje Europska zajednica, jer ta načela pokazuju životnost i praktičnu djelotvornost i ona su putokaz koji će i u budućem savezu suverenih država, do ulaska u Europsku zajednicu, osigurati mir, prosperitet i međunarodno uvažvanje.

Klasa: 010-03/91-02/05

Zagreb. 25. lipnja 1991.

SABOR REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Vijeća udruženog rada

Ivan Matija, v. r.

Predsjednik Vijeća općina

Luka Bebić, dipl. ing., v. r.

Predsjednik Društveno-političkog vijeća

Ivan Vekić, v. r.

Predsjednik Sabora                       

dr. Žarko Domljan, v. r.

Na vrh

PRVA PRIČEST U CETINGRADU

26. LIPANJ 2011.

 

U župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Cetingradu, trinaestero djece primilo je na svojoj Prvoj pričesti prvi put Tijelo Kristovo. Ovogodišnji Prvopričesnici u Cetingradu su: Antonio Bogović, Nikola Bogović, Tea Capan, Maja-Marija Flanjak, Silvio Jurčević, Ana Magdić, Josipa Magdić, Petar Mrgan, Zorica Stijepić, Josipa Stipetić, Valentina Stipetić, Ivan Sokolić i Igor Tominac.

 Prvopričesnike su za Prvu pričest na vjeronauku u Crkvi i školi pripremali mons. Marijan Ožura i vjeroučitelj Željko Mucić. Prvopričesnici su učenici 3. razreda OŠ Cetingrad i zahvala za sve što su naučili, uz mons. Marijana Ožuru i vjeroučitelja Željka Mucića, pripada i učiteljici Zlati Jurčević i ravnateljici Zorki Cindrić.

 Na svetoj misi kanonik, mons. Marijan Ožura, cetingradski župnik, u svojoj propovijedi naglasio je značaj vjere, a posebice Prve pričesti. Svečanost Prve pričesti bila je još svečanija, jer je u nedjelju u Cetingradu bila Tijelovska procesija kroz mjesto, a Božja dobrota dala je prelijepi sunčani dan. Poslije Svete mise učinjena je zajednička fotografija svih prvopričesnika sa župnikom mons. Marijanom Ožurom, vjeroučiteljem Željkom Mucićem i učiteljicim Zlatom Jurčević. Prema dobrom starom običaju, prije nego što su otišli svojim kućama na obiteljska slavlja, mons. Ožura je u župni stan pozvao sve prvopričesnike, roditelje i rodbinu, na kolače i okrijepu. Dok su mladi uživali u kolačima i sokovima stariji su okrijepu našli u „ožurovki“, na daleko najboljoj domaćoj rakiji. 

 Prvopričesnike su za Prvu pričest na vjeronauku u Crkvi i školi pripremali mons. Marijan Ožura i vjeroučitelj Željko Mucić. Prvopričesnici su učenici 3. razreda OŠ Cetingrad i zahvala za sve što su naučili, uz mons. Marijana Ožuru i vjeroučitelja Željka Mucića, pripada i učiteljici Zlati Jurčević i ravnateljici Zorki Cindrić.

 Na svetoj misi kanonik, mons. Marijan Ožura, cetingradski župnik, u svojoj propovijedi naglasio je značaj vjere, a posebice Prve pričesti. Svečanost Prve pričesti bila je još svečanija, jer je u nedjelju u Cetingradu bila Tijelovska procesija kroz mjesto, a Božja dobrota dala je prelijepi sunčani dan.

 Poslije Svete mise učinjena je zajednička fotografija svih prvopričesnika sa župnikom mons. Marijanom Ožurom, vjeroučiteljem Željkom Mucićem i učiteljicim Zlatom Jurčević. Prema dobrom starom običaju, prije nego što su otišli svojim kućama na obiteljska slavlja, mons. Ožura je u župni stan pozvao sve prvopričesnike, roditelje i rodbinu, na kolače i okrijepu. Dok su mladi uživali u kolačima i sokovima stariji su okrijepu našli u „ožurovki“, na daleko najboljoj domaćoj rakiji.

 

Na vrh

SVETI PETAR I PAVAO

29. LIPANJ 2011.

ZBOR U CETINGRADU

 

U Cetingradu je svečano proslavljen blagdan svetih Petra i Pavla. U punoj župnoj crkvi svečano misno slavlje predvodio je mons. Mile Pecić, slunjski župnik i dekan slunjskog dekanata. Uz domaćeg cetingradskog župnika mons. Marijana Ožuru svetoj misi su koncelebrirali vlč. Mile Šajfar, drežničko-vaganački župnik i vlč. Antonio Čutura, cvitovačko-lađevački župnik.

 

Propovjednik, mons. Mile Pecić, u nadahnutoj propovijedi, govorio je o životu svetih Petra i Pavla, navodeći njihove primjere kao suprotnosti i različitosti a opet u zajedništvu i jedinstvu. Upravo primjeri svetih apostola Petra i Pavla nam moraju i mogu biti uzori i primjeri, kako poštovati druge, uz sve razlike koje postoje među nama, jer smo svi, svatko od nas drugačiji i različiti, a opet, svi smo ljudi, svi smo Božja djeca.

 

Kao i prethodnih, tako su i ove godine, proslavi svetih Petra i Pavla, uz vjernike iz cetingradske župe, nazočili vjernici iz susjednih župa slunjskog dekanata (Slunj, Cvitović, Lađevac, Hrvatski Blagaj, Rakovica, Drežnik, Vaganac), došli su mnogi cetingrađani koji žive u Zagrebu, Rijeci, Karlovcu i drugim mjestima širom Hrvatske kao i oni koji žive u Americi, Kanadi i Australiji.

 

Ističemo lijepi primjer obitelji Martina, Pave, Marije i Mate Paulić iz Batnoge koji su kao prikazni dar, cetingradskom župniku mons. Marijanu Ožuri darovali kalež.

 

Dan je bio lijep, sunčan i topao i poslije svete mise zborovanje je nastavljeno u središtu Cetingrada.

 

Svima koji nose ime Petar i Pavao, sa svim inačicama ovih imena, muških i ženskih, kao što su Pero, Perica, Petra, Pave, Pavica i slično, želimo u ime Udruge Cetin – 1527. sretan imendan.  

 

   

Na vrh

 

KRIZMA U CETINGRADU

03. SRPANJ 2011.

 

U nedjelju, 03. srpnja 2011. godine, zadarski nadbiskup, mons. prof. dr. Želimir Puljić podijelio je u Cetingradu sakrament Krizme 22 učenika 8 razreda. Zadarski nadbiskup Želimir Puljić i Gospićko – senjski biskup Mile Bogović u nedjelju su zamjenili službe: zadarski nadbiskup je bio u Cetingradu a gospićko-senjski biskup u Vrani.

U svečanom ugođaju i prepunoj Crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije, svetoj misi su koncelebrirali cetingradski župnik, kanonik, mons. Marijan Ožura i mr. don Mario Sikirić, župnik iz Pakoštana.

U propovijedi je nadbiskup Puljić govorio o svakodnevnom životu nas ljudi, o tomu kako bi u životu trebali imati više skromnosti i jednostavnosti, više duhovnosti i povezanosti jednih sa drugima.

U ime krizmanika nadbiskupa je lijepim riječima pozdravila Arijana Grdić a vjeroučitelj Željko Mucić je nadbiskupu uručio poklon u ime župljana.

Učenike su za Krizmu pripremali mons. Marijan Ožura i vjeroučitelj Željko Mucić a ovogodišnji krizmanici u Cetingradu su: Antonio Bogović, Katarina Cindrić, Matej Cvitković, Mateo Galetić, Arijana Grdić, Ankica Jurčević, Nikolina Jurčević, Marko Kampić, Kristijan Katić, Zvonko Lončarić, Željko Matić, Dalibor Medić, Dražen Medić, Kristina Medved, Danijel Mrgan, Mile Neralić, Marko Puškarić, Zorica Stijepić, Antonio Stipetić, Tomislav Tominac,  Matej Žalac i Marin Živčić.

 

Čestitamo krizmanicima i želimo im sretan nastavak srednjoškolskog obrazovanja.

 

.

Nadbiskup Želimir Puljić; kanonik, mons. Marijan Ožura; vjeroučitelj Željko Mucić i krizmanici

 

Nadbiskup Želimir Puljić; kanonik, mons. Marijan Ožura i mr. don Mario Sikirić

 

Krizmanici sa kumovima

 

Krizmanice sa kumama

 

Nadbiskup Želimir Puljić; kanonik, mons. Marijan Ožura; mr. don Mario Sikirić i ministranti

Na vrh

 

05. KOLOVOZA – DAN POBJEDE I DOMOVINSKE ZAHVALNOSTI I DAN HRVATSKIH BRANITELJA

07. KOLOVOZA - DAN OPĆINE CETINGRAD

 

U Cetingradu su svečano obilježeni 05. kolovoza – Dan pobjede i Domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja i 07. kolovoza - Dan Općine Cetingrad.

 

 

05. kolovoza 2011. godine čelnici Općine Cetingrad i branitelji, pripadnici 2. cetingradske bojne, u povodu Dana pobjede i Domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja položili su vijence i zapalili svijeća kod spomenika poginulim hrvatskim braniteljima u središtu Cetingrada. Poslije polaganja vijenaca otišlo se u Perjasičku Kosu, na mjesto pogibije Milana Medveda, koji je pginuo 05.08.1995. godine. Na spomen obilježju zapaljene su svijeće i položeni vijenci a prigodnim riječima nazočnima su se obratili Milan Bogović, zamjenik načelnika općine i Petar Brajdić, zamjenik zapovjednika 2. cetingradske bojne.

 

07. kolovoza 1995. godine postrojbe Hrvatskih oružanih snaga na čelu sa pripadnicima 2. cetingradske bojne, koja je bila u sastavu 14. Domobranske pukovnije, oslobodile su Cetingrad. Taj dan zlatnim je slovima upisan u povijest Cetingrada. Poslije 4 godine progonstva i privremene okupacije, Cetingrad je oslobođen i Hrvati su mogli na svoja ognjišta. Da 07. kolovoza 1995. godine ima posebno mjesto u povijesti Cetingrada potvrdili su i vijećnici Općinskog vijeća Cetingrad svojom Odlukom kojom se taj dan određuje kao Dan općine Cetingrad. Svake godine u povodu Dana općine priređuje se niz kulturno-športskih događanja. Tako je bilo i ove godine. 07. kolovoza 2011. godine položeni su vijenci i zapaljene su svijeće na spomen obilježju poginulim hrvatskim braniteljima, u župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije služena je sveta misa a u općinskoj vijećnici održana je svečana sjednica Općinskog vijeća.

 

Kod spomenika poginulim hrvatskim braniteljima vijence su položili i zapalili svijeće čelnici Općine Cetingrad, Općinskog odbora Hrvatske demokratske zajednice Cetingrad, Policijske postaje Slunj, Udruge hrvatskih branitelja Grada Slunja, Općine Rakovica i Općine Cetingrad i Udruge Cetin-1527. Prigodnim govorom nazočnima se obratio Milan Bogović, zamjenik načelnika Općine Cetingrad, prisjetivši se značaja Zapovjedi predsjednika Republike Hrvatske i Vrhovnog zapovjednika Hrvatskih oružanih snaga dr. Franje Tuđmana o početku Vojno-redarstvene operacije „Oluja“, 04. kolovoza 1995. godine u 05,00 sati ujutro i ulaska 2. cetingradske bojne u Cetingrad, 07. kolovoza 1995. godine kada je Cetingrad oslobođen. U svojoj riječi Milan Bogović je pozvao na zajedništvo koje danas treba biti kao i tada u „Oluji“ i ako tako bude ne trebamo se bojati za budućnost Cetingrada i Hrvatske.

 

Svečano misno slavlje u punoj župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije služio je cetingradski župnik, mons. kanonik Marijan Ožura a misa je služena za dr. Franju Tuđmana i poginule branitelje. U propovijedi je župnik Marijan Ožura podsjetio na vrijeme progonstva i Domovinskog rata navodeći sve važnije događaje u Cetingradu i župi Cetingrad. Posebno je dojmljiva bila riječ osobnog svjedočanstva mons. Marijana Ožure kada je govorio o zatočeništvu u srpskom zatvoru 1994. godine u Vojniću i Tušiloviću.

 

Svečana sjednica Općinskog vijeća Cetingrad, pod predsjedanjem predsjednika Nikole Jurčevića, održana je u Hrvatskom domu. Sjednici su, uz vijećnike općinskog vijeća i građane Cetingrada, nazočili zamjenici župana Karlovačke županije Josip Šafar i Ivan Banjavčić, zamjenica načelnika Općine Draganić Barica Turk, predsjednik Gradskog vijeća Slunj Davor Požega, predsjednik Općinskog vijeća Vojnić Milan Leljak a sjednici su nazočili i predstavnici Općine Velika Kladuša iz Bosne i Hercegovine.

 

Na svečanoj sjednici nazočnima su se obratili načelnik Općine Milan Gašparin, zamjenik župana Josip Šafar i general Tomo Medved.

 

Načelnik Milan Gašparin govorio je o postignutim rezultatima u vremenu od „Oluje“ do danas. Odlukom Općinskog vijeća Anti Goleku posmrtno je dodijeljeno Priznanje za doprinos u gospodarstvu, društveno-politčkom, športskom i svekolikom boljitku općine Cetingrad. Ante Golek je umro 07.05.2011. godine. Nagradu je u ime obitelji primila supruga Dragica Golek.

 

Zamjenik župana Josip Šafar govorio je o potencijalima i mogućnostima Cetingrada u novim uvjetima, posebice s novim mogućnostima pri ulasku u Europsku uniju, gdje treba iskoristiti sve prednost a prije svega u svim vidovima turizma.

 

General Tomo Medved  posebno je naglasio značaj i ulogu Vojno-redarstvene akcije „Oluja“ i predsjednika dr. Franje Tuđmana, naglasio je zajedništvo koje je tada vladalo iako je bilo teško, bili smo prognani i daleko od svojih ognjišta. Hrvatski branitelji moraju biti na čelu društvenih zbivanja, kazao je general Medved, jer ako smo bili sposobni stvoriti državu sposobni smo je i voditi. Ovo je naša država i ona će biti onakva kakvu je sami uredimo. Svoj prigodni govor završio je pozivom na zajedništvo, jer samo tako možemo naprijed.

 

Svečanu sjednicu uveličali su svojim programom učenici Osnovne škole Cetingrad.

 

U povodu Dana Općine Cetingrad održan je tradicionalni malonogometni turnir na kojemu je nastupalo 11 momčadi: CB „Pod lipom“-Cetingrad, „Gori zemlja“-Drežnik Grad, „Pola.pola“-Slunj, CB „Mamba“-Vojnić, PTO „Mesić“-Cetingrad, Autolimarija „Nuhanović“-Velika Kladuša, Auto škola „Bogović“-Slunj, CB „Stari grad“-Drežnik Grad, OPG „Rendulić“-Slunj, „Eko Gradnja“-Karlovac i CB „Central“ TO „Mira“-Velika Kladuša. Poslije dva dana natjecanja u završnici su igrale momčadi „Eko Gradnja“-Karlovac i CB „Central“ TO „Mira“-Velika Kladuša, u kojoj su poslije neodlučenog rezultata (1:1), u izvođenju sedmeraca bolji bili igrači CB „Central“ TO „Mira“-Velika Kladuša, koji su ovogodišnji pobjednici. Čestitamo pobjedničkoj momčadi i svim sudionicima turnira.

 

Na vrh

 

15. KOLOVOZA – BLAGDAN UZNESENJA BLAŽENE DJEVICE MARIJE NA NEBO

 

15. kolovoza je dan kada mi katolički vjernici slavimo blagdan Uznesenja Blažene Djevice Marije na Nebo, u narodu poznat kao blagdan Velike Gospe. Širom svijeta u mnogim Marijanskim svetištima milijuni ljudi okupili su se kako bi svečano i dostojanstveno proslavili ovaj veliki blagdan.

 U Hrvatskoj su mnoge župe posvećene Uznesenju Blažene Djevice Marije a jedna od tih župa je i župa Cetingrad.

 Od starina vjernici slunjskog dekanata i šire, hodočaste 15. kolovoza u Cetingrad.

 Mnogi Cetingrađani su se raselili širom Hrvatske i svijeta i upravo je blagdan Velike Gospe prigoda kada rado navraćaju u rodni zavičaj. Tako je bilo i ove godine.  

 U prepunoj župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Cetingradu svečanu svetu misu uz koncelebraciju mons. Mile Pecića, dekana i slunjskog župnika, mons. Petra Boguta, rakovičkog župnika i domaćeg župnika mons. Marijana Ožuru predvodio je vlč. Antonio Čutura, cvitovački župnik. Vlč. Antonio Čutura je mariolog i u svojoj nadahnutoj propovijedi, koja se pozorno slušala, govorio je o Blaženoj Djevici Mariji kao majci svih nas, koja nas voli, čuva i brani.

 Poslije svete mise na Trgu hrvatskih branitelja održan je nastup Kulturno umjetničkih društava: „Korana“ - Slunj, „Graničar“ - Cvitović, „Lađevčani“ - Lađevac, „Sveti Duh“ - Hrvatski Blagaj i Pavlovac, „Izvor“ - Rakovica, „Korana“ - Zagreb, „Drežnik Grad“ - Drežnik Grad, „Cetingradska tamburica“ – Cetingrad i „Liskovac“ – Cazin.

Na vrh

 

POČETAK NOVE ŠKOLSKE GODINE 2011./2012.

 

U ponedjeljak 05. rujna 2011. g. započela je za učenike osnovnih i srednjih škola nova 2011./2012. školska godina.

 Kao i širom Domovine, školska godina je započela i za učenike iz Cetingrada.

 Osnovnu školu Cetingrad, od 1. do 8. razreda pohađa 167 učenika. U matičnoj školi ima 148 a u Područnoj školi Maljevac (1.-4. razred) 18 učenika.

 Ove školske godine u prvi razred osnovne škole upisno je 20 učenika.

 Prvog dana školske godine u školi je priređen svečani program a poslije održane nastave u Crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije, mons. kanonik Marijan Ožura služio je svetu misu za sretnu i uspješnu novu školsku godinu.

 

Učenicima i učiteljima Osnovne škole Cetingrad želimo sretnu i uspješnu školsku

godinu 2011./2012.

Na vrh

 

 

10. RUJAN 2011. GODINE

POSVEĆENA CRKVA HRVATSKIH MUČENIKA

NA UDBINI

 

U subotu, 10. rujna 2011. godine, u nazočnosti gotovo svih hrvatskih biskupa i više od 20000 vjernika,  zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić posvetio je Crkvu hrvatskih mučenika na Udbini. U propovijedi je kardinal Bozanić istaknuo kako će ubuduće glavno slavlje u Crkvi hrvatskih mučenika biti na posljednju subotu mjeseca kolovoza, kao spomen na žrtve daleke i nedavne prošlosti. Zbog toga će se odsad na nacionalnoj razini, u skladu s poticajima Europskog parlamenta, obilježavati Dan crkvenog spomena na žrtve totalitarnih režima na Udbini.

 

Iz propovijedi kardinala Josipa Bozanića izdvajamo:

"Radosni smo što se, nakon izvršenoga zahtjevnog posla, možemo naći ovdje na uzvisini, ponad Krbavskoga polja, s pogledom koji ne zahvaća samo ova poviješću bremenita hrvatska prostranstva, nego simbolički obuhvaća svu vremenitost i vječnost hrvatskoga naroda, smisao ljudskoga življenja i ljubavi, svjedočene u kršćanskoj vjeri i nadi". „U Crkvu hrvatskih mučenika ugrađeno je puno zalaganja, duhovnih i materijalnih darova, ustrajnosti u poteškoćama, vjerničkoga oduševljenja i nesebičnosti. Zahvalni smo za ljude koji su, vođeni neumornim nastojanjima gospićko-senjskoga biskupa Mile Bogovića, vizionara i idejnog začetnika toga projekta, ugradili sebe - poput živog kamenja - u ovaj dom. Danas se spominjemo koraka na tome nimalo jednostavnom putu koji je stvarala i pratila cijela Crkva u Hrvatskoj i hrvatski vjernici diljem Domovine i svijeta“. „Crkva je posvećena hrvatskim mučenicima, onima koji su prepoznati u našoj Crkvi kao uzori svjedočenja kršćanske ljubavi do prinošenja vlastita života. Oni su najljepši dragulji hrvatskoga naroda koji sjaje u našoj povjesnici. Tako primjeri sv. Nikole Tavelića, sv. Marka Križevčanina te bl. Alojzija Stepinca, sve do Drinskih mučenica, koje će uskoro biti proglašene blaženima u Sarajevu, u različitim vremenima govore istom snagom Kristove žrtve i predanja. Kršćanski mučenici premošćuju vremena i prostore, ohrabrujući nas da ni mi danas ne zanemarimo taj izvor u kojemu se vidi istina života“. "Ovdje se s posebnim poštovanjem sjećamo svih rodoljuba koji su na Krbavskome polju 1493. godine branili svoje obitelji, svoju vjeru, svoj narod i svoju Domovinu. Povijesna su događanja često vodila iz nepravde u nepravdu, a posebno su bolne one koje ne dopuštaju živima spomen na njihove mrtve. Ipak, mislit ćemo prije svega na one ljude koji su očitovali da vole čovjeka i koji su branili slabije i potlačene",

Najzaslužnija osoba za izgradnju Crkve hrvatskih mučenika na Udbini, od ideje do posvećenja je biskup Gospićko-senjske biskupije mons. Mile Bogović. U cijelosti donosimo pozdravnu riječ biskupa Mile Bogovića izrečenu 10. rujna 2011. na slavlju u Udbini:

Sve je spremno kako bismo Crkvu hrvatskih mučenika mogli posvetiti. Kako je to lako reći, a kako je do toga bilo teško doći! Od prošle godine svakako je najvažnije da imamo oltar. U nj ćemo postaviti moći hrvatskog mučenika bi. Alojzija Stepinca. Od oltara ide crvena crta do kipa Ivana Pavla II., koji je proglašen blaženim a koji je na pragu trećeg tisućljeća dao poticaj za ovu gradnju kada je pozvao sve narode - pa i naš - da ne prepuste zaboravu svoje mučenike. Vrijeme koje je pred nama znat ćemo dobro koristiti ako shvatimo poruku Kristova križa koji Papa pruža preko praga. Sve je te elemente, akademski kipar Slaven Miličević, skladno ugradio u Papin spomenik, ali mu je dao našu opremu: križ podsjeća na Zlatni križ krbavskih biskupa s početka 13. stoljeća, a pastoral u ruci, na onaj koji su krbavski biskupi nosili po ovim prostorima u 15. stoljeću. Jedno i drugo nam je sačuvano. Križ je dospio u Bribir u godini Krbavske bitke, gdje su našli sklonište modruško-krbavski kanonici, a pastoral je dospio do Senja iz kojeg će se poslije oslobođenja od Turaka upravljati i područjem Krbavske biskupije. Krbavski križ donio je danas ovamo riječki nadbiskup mons. Ivan Devčić i stavio ga na spomen-kamen stradalnika na Daksi kraj Dubrovnika, a potom će ga staviti na posvećeni oltar; a pastoral, upravo onaj koji su ovim prostorima nosili krbavski biskupi, nalazi se danas u rukama predvoditelja slavlja i posvetitelja kardinala Josipa Bozanića.

Od prošlogodišnje proslave, novost je i Memorijalni park, iza temelja bivše župne crkve, za koji je dao i razradio ideju Ante Pađen, projektiralo ga je poduzeće As-inženjering iz Senja a radi ga Betonteh iz Novske. U Parku je ponešto izmijenjeni Vukovarski križ Šime Vidulina. Ime Vukovar simbol je naših stradanja u Domovinskom ratu. Pred nama su dakle - ovdje u zemljopisnom središtu Hrvatske - spomen kamen iz Dubrovnika i križ iz Vukovara. Prema istoku Park ograđuje zid sa spomen kamenjem s naših stratišta i ratišta. Ne bih to nazvao zid plača, nego radije zid našeg ponosa i naše zahvalnosti. To još sve nije dovršeno, ali se već sada može vidjeti kako će izgledati i koja mu je poruka. Inače je cijelo zdanje CHM jasna i glasna propovjedaonica cijelome našem narodu. Ni kamen ni beton nisu tu nijemi. Progovorili su ovdje jasnim kršćanskim i hrvatskim govorom. Nismo, nažalost, uspjeli riješiti problem ograde prema cesti.

Dakako da nam je svima drago što ovu službu Božju predvodi uzoriti kardinal Josip Bozanić. On je pred 6 godina položio temeljni kamen i blagoslovio gradilište. Pozdravljam i predsjednika HBK mons. Marina Srakića, supredsjedatelja Glavnog odbora za izgradnju CHM, banjalučkog biskupa mons. Franju Komaricu, predsjednika BK BiH, nadbiskupa i metropolitu riječkog mons. Ivana Devčića, nadbiskupa i metropolita splitskog mons. Marina Barišića, biskupa u miru mons. Antu Jurića, zadarskog nadbiskupa mons. Želimira Puljića, biskupe: šibenskog mons. Antu Ivasa, porečko-pulskog mons. Ivana Milovana, krčkoga mons. Valtera Župana, vojnog ordinarija mons. Jurja Jezerinca, varaždinskog mons. Josipa Mrzljaka, sisačkoga mons. Vladu Košića, bjelovarsko-križevačkog mons. Vjekoslava Huzjaka, đakovačko-osječkog pomoćnog biskupa mons. Đuru Hranića, subotičkog biskupa mons. Ivana Penzesa i biskupa križevačke eparhije mons. Nikolu Kekića. Hvala im što su se odazvali na ovu proslavu, kao i onima koji su poslali svoje zamjenike. Srdačno pozdravljam provincijale Paponju i Soptu i Tustonjića. Zatim, senjske kanonike, svećenike i redovnike koji su doveli svoje župljane, redovnice, bogoslove i sjemeništarce. Svijeću je nosila sestra milosrdnica jer se priprema postupak za proglašenje blaženom milosrdnice s. Žarke Ivasić, koja je 1946. mučenički završila život na gospićkom groblju. Pozdravljam visoke predstavnike hrvatskih vlasti: predsjednika Hrvatskog sabora gosp. Luku Bebića, potpredsjednika Vlade i ministra zdravstva i socijalne skrbi dr. Darka Milinovića, ministra unutarnjih poslova Tomislava Karamarka te dr. Andriju Hebranga, predsjednika Upravnog vijeća Ureda za pronalaženje, obilježavanje i čuvanje grobova žrtava komunističkih zločina nakon drugog svjetskog rata, članove sličnog odbora u Sloveniji (Dežmana i Štrovsa), članove Komisije HBK za hrvatski martirologij, zatim saborske zastupnike, zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića i sve ostale državne, županijske, gradske i općinske vlasti, naše domaćine ličko-senjskog župana Milana Jurkovića i udbinskog načelnika Ivana Pešuta. Pozdravljam našu vojsku i policiju, sve naše branitelje, posebno one koji su do ovoga hrama došli pješke kao što je to učinila braniteljska udruga Damir Tomljanović Gavran. Pozdravljam i druge braniteljske udruge i hodočasnike iz Hrvatskog žrtvoslovnog društva. Želimo da branitelji na poseban način osjete da je ovo njihova crkva, što su oni i do sada na mnogo načina posvjedočili. Pozdravljajući akademika Milana Moguša i Hrvoja Hitreca, predsjednika Hrvatskog kulturnog vijeća, te Jelenu Brajša, pozdravljam i sve ostale koji djeluju na području znanosti, umjetnosti i dobrotvornosti. Pozdravljam Braću hrvatskoga zmaja koji su ovamo stigli sa svojim i mojim zmajskim predsjednikom dr. Neviom Šetićem. Poseban pozdrav dr. Juri Radiću koji nas je razumio i pomogao u vrijeme agresije na ovaj projekt. Pozdravljam i sve ostale drage hodočasnike sa svih strana Lijepe naše i iseljene Hrvatske, posebno stare i nove Udbinjane, tj. one koji su pred sv. Luciju 1942. morali odavde pobjeći, kao i njihove potomke, te Hrvate katolike iz Bosne koji su nakon Domovinskog rata ovdje našli utočište u okrilju Hrvatske države. Pozdravljam i vas, dragi slušatelji i gledatelji koji nas pratite preko radija i tv ekrana; ujedno zahvaljujem Hrvatskoj radioteleviziji što nam je to omogućila.

Neka mi oproste brojni i časni drugi uzvanici što zbog vremenskih ograničenosti u koje trebamo smjestiti tv prijenos slavlja ne mogu osobno pozdraviti sve koji to zaslužuju. Dao Bog da na idući Dan hrvatskih mučenika, koji ćemo 2012. slaviti 25. kolovoza, naši hodočasnici mogu vidjeti još ljepše urešenu crkvu i okoliš. Molim uzoritog gospodina Kardinala da predvodi ovo slavlje“.

Poslije svete mise nastupila su Kulturno umjetnička društva i održan je koncert Marka Perkovića Thompsona.

Slavlju na Udbini nazočilo je 200-tinjak Cetingrađana. Pod vodstvom mons. kanonika Marijana Ožure, cetingradskog župnika, organizirana su dva autobusa a mnogi su došli vlastitim prijevozom.

 

U ime Udruge Cetin – 1527., nazočili smo ovom povijesnom događaju na Udbini, sretni što smo radost mogli podijeliti s mnogima iz svih hrvatskih krajeva.

Na vrh

 

 

 

 

 

 
 

© 2008. Udruga Cetin - 1527.